Mirne noći u Kiezu

Prelazeći preko Baerwald mosta, Goranin Čobanin šutnu qpac u stari Landwehr kanal i odasla poruku - status u boci: “Girl you’ll be a woman soon”. Koliko se sjeća kući je išao sam, ali sjećanje mu je šupljikavo. Duge plave lasi koje je sporadično nalazio po postelji učine ga zbunjenim. Nije bio siguran gdje se točno probudio, ali prema dobovanju bubnjeva Kreuzberga slutio je da ne može biti daleko od kuće. Patrick Makau, Aberu Kebede i većina maratonaca već je istrčala počasni krug, ali Otto Normal, pa i "Run Lola, run" još uvijek su u ljutom trku. Opojan miris terpentina i kamfora, dražili su mu nosnice dok se pokušavao prisjetiti gdje se zatekao, a onda na virtualnoj moždanoj ploči stisnu rewind i premota film untrag.

"Živim u muzeju", rekao je Željko. "Znam, po struci si muzejski eksponat", dodao sam u šali i mahnuo konobarici s dva prsta signalizirajući joj da nam ponovi rundu.
"Hahaha", smijao se, i kroz veseli smijeh nastavio, "nisam, ali to je tek jedan od apsurda kojeg ponosno bilježim u C.V.-ju", dodao je sad se zagonetno smješkajući.
Gledao sam ga u nevjerici tražeći sličnosti, pitajući se koje su mi kvalifikacije neophodne, procjenjujući kakve su mi mogućnosti da se i sam uvalim u muzej kao muzejski primjerak. Zvuči kao vrlo poželjno zanimanje.
"U kakvom muzeju živiš?", želio sam znati.
"To je najbolje čuvana berlinska tajna", rekao je potičući mi daljnju
znatiželju.
"Aa-haaAa?" upitno sam ga gledao.
"Mogao bi reći da već sama činjenica što živim u muzeju, taj muzej čini umjetničkim djelom, no to je nebitno. Muzej i bez mene zaista jest umjetničko djelo, štoviše - masterpiece. Rijetko ćeš tamo zateći posjetitelje s ulice i turiste. Redoviti posjetitelji muzeja su kunsthistoričari i kuratori. Reći ću ti samo još to da je muzej osmislio i koncipirao naš čo'ek i tvoj kolega - prirodoslovac - atomski fizičar. Sve ostalo, saznat ćeš kad za to dođe vrijeme."
Ćaskamo - nešto mudro, ispijamo pive, zatvaramo kafanu i ubrzo je mijenjamo za otvorenu.

Stigli smo do imbisa (hot-dogdžinice) na Kastanienalee, naručili pivo i promijenili temu. Pažnju nam zaokuplja dinamika noći i ritam ulice. Iako je već otkucalo 2 sata iza ponoći, noć se doima još uvijek mlada i živa (ma, gdje si Živa?), a naša pozicija na trošnoj klupici ispred zabačenog imbisa je ekskluzivna VIP loža za promatranje galerije freakova koji su se zatekli na modnoj pisti ulice. Za Kastaniealleu me vežu drage uspomene. S druge strane ulice stanuje Ulrike. Na trenutak, razmišljam da je nazovem da nam se pridruži. Kasno je. Odustajem. Zvat ću je sutra u muzej. Baš je draga, žali se da Prenzlauer Berg nije više onako živahan bezirk kao što je nekoć bio. Fakat, pamtim kad smo je Gaga i ja prvi put pohodili još davne 2005 sve je vrvilo klubovima i birtijama, i pri povratku kući teško si mogao promašiti dobar after-whatever-party. Legendarni je Magnet Club u kojem sam sa svojim dobrim Rođom gledao Decemberists na Picaresque touru, preselio svoje odaje s Prenzlauer Berga u Kreuzberg. Zaista, Berlin se mijenja iz dana u dan. Ovdje je na snazi fenomen urbanog terraforminga, kojem sam i sam svjedočio tijekom učestalih posjeta gradu još 2004. Podstamer platz egzistirao je tada u jednoj maglovitoj i mračnoj inkarnaciji daleko od ove današnje utjelovljene u raskoši i blještavilu multiplexa i shopping centara.

Prenzlauer Berg i Mitte, svoje su zlatno doba doživjeli ubrzo nakon pada zida, tumači mi Željko naš čo'ek, dugogodišnji insider u Berlinu. Stanovi su bili jeftini, a mnoge kuće zaposjeli su artisti i anarhisti svih zemalja, ujedinjeni. Nije bilo neke infrastrukture, škole, vrtića, a ni kafića. S dolaskom umjetnika, otvaraju se klubovi, razvija se scena, i kvart postaje - hype. Za artistima, ubrzo stižu yuppiji - bankari i ekonomisti.
Zasnivaju obitelji, razvija se infrastruktura. Stižu obiteljski ljudi. Rastu cijene stanova. Slobodni umjetnici iseljavaju, klubovi propadaju i kvart postaje dosadan.
"Koji je period tog ciklusa hype-kvarta?", pitao sam.
Recimo da se cijela priča odvija u ciklusu od desetak godina, sljedeći hype kvart je Neukölln.
Hmm, to da je Neukölln - hype, čuo sam već prije dvije godine, obratit ću pažnju kad se sljedeći put zagubim po mostovima okruga Neukölln. Nakon pada zida bilo je stvarno surealnih scena, prisjeća se Željko, npr. nakon zaposjedanja zgrade bivšeg vojnog magacina odjednom je čitav grad bio preplavljen gas-maskama. Nije bilo neobično srest ekipu na partijima koja je furala gas-maske kao modni detalj dajući zabavi ugođaj nadolazeće apokalipse. Slušam s nevjericom i smijem se, a onda mi pažnju privuče debeljuškasti tip srednje visine u kožnjaku s irokezicom, pod miškom mu Alien Sex Fiend - ploča, u ruci piva, a u drugoj hot dog.
Ah da, prisjećam se da sam vidio plakat za koncert Aliena, i na trenutak pomišljao pohodit taj freak-show.
"Di ćeš kod nas sresti ovakvog lika?"
"Haha, pa nema takvih više ni u noćnoj mori Željka Malnara", ispalio sam ko iz topa, "izumrla je to vrsta kod nas."
"Berlin je kozmos infantilnih niša. To što se ovdje susreće nećeš nigdje vidjeti, a ne samo kod nas. Za vrijeme podijeljenosti grada zapadni su Berlin naseljavali Nijemci iz drugih krajeva tadašnje Zapadne Njemačke koji nisu htjeli ići u vojsku. Takav je bio zakon. Mogao si izbjeći služenje vojske, ako bi se nastanio u Zapadnom Berlinu uza zid. Tako da su grad naselili svi oni nenormalni, tolerantni i anarhoidni.
"Kreuzberg je pun takvih, i naravno doseljenika, ponajviše muslimana."
"Ah da, neizbježna tema ovih dana u Njemačkoj, Thilo Sarazzin, saraceni i integracija. Meni je stvarno neobično da hajku na saracene (muslimane) predvodi čovjek po imenu Thilo Sarazzin i to na tako vulgaran način, da nije zabrinjavajuće bilo bi smiješno. Činjenica je da su imigranti koji su naseljavali Njemačku dolazili iz lošije obrazovanih slojeve iz ekonomski nerazvijenih krajeva, raditi poslove koje Nijemci nisu htjeli raditi i to je kritičan faktor i suština problema začaranog kruga loše integracije - neobrazovanost, a uz neobrazovanje često ruku pod ruku ide i bogobojaznost bez obzira na vjeroispovjest. Neobrazovani useljenici se teško integriraju bilo gdje, a ne samo u Njemačkoj, bez obzira na to bili oni katolici, pravoslavci, muslimani, ili pak neke egzotične vjeroispovjesti."

Četiri vesele “sex&city” rasklašenice za susjednim stolom dobacuju se senfom i hot dog kobasama, te nastojimo sačuvat koncentraciju kako ne bi išli kući musavi. Kiša lagano sipi. Freakovi se povlače, zavjesa pada na naš freak-show, i mi se pozdravljamo. Dođi sutra u muzej oko 5.

Ukrcavam se na tramvaj linije M10, na relaciji Danzigerstr-Warschauerstr. Gdanjsk 80-e. Poljska u mome srcu, automatski mi se nameće glazbena kulisa, dok sam s intenzivnim zanimanjem promatrao suputnika koji je čitao Bethowenovu biografiju, pri tom gestikulirajući kao da pjeva, a ne čita knjigu. Zanimljiv lik u ranim
četrdesetima, crna beretka, cvikse i brkovi. Pokušavam mu raskrinkati sudbinu. Tko je? Čime se bavi? Odakle dolazi? Po izgledu mogao bi biti i dirigent simfonijskog orkestra, ali i salonski intelektualac. Ne uspijeva mi, pa ipak Campersice na nogama otkrivaju latentnog pankera.

E to je "big city buzz", pomislih nakon što sam pustio glasinu o neobičnom liku iz muzeja kojeg sam neki dan upoznao. Kratko nakon što je razgovarao s Ulrike i pozvao je u muzej, nazvala ga je M. koja bi također rado vidjela taj monument. "Dođite", rekao sam nakon što me je pitala može li povest muža i klince, "bit ćemo veselo društvo."
---
...nastavit će se - a možda i neće, ovisno o tome ak bude vremena. Pozitivni feedback, mogao bi doprinjet poticanju pisanja nastavka :)
---
Ovom zgodom, također izražavam hvalu Sanji na lektoritranju, te pri tom izraženim sugestijama, Željku na ugodnom druženju, Ulrike i Kati na svekolikoj podršci pri snalaženju u Berlinu

5, 4, 3, 2, 1..., Zaglavljeni!

Kraj je godine obično i početak Nove. Vrijeme je to kad sređujemo račune sa starom i donosimo novogodišnje rezolucije, puni planova. Jedan od mojih planova je svakako pomalo pojačat weboliku i weblogoliku prisutnost. Tako dok ovo pišem u glavi vrtim barem 3-4 članka koja bi rado pustio na valove cyber-svijeta. Jedan o važnosti webolike pristunosti, drugi/treći o pregledu prošlogodišnjih zbivanja i planovima za budućnost, četvrti s top-listama najvažnijih sporednih stvari na svijetu, peti o tome kako sanjao sam fini party ne bi li ga oživotvorio prigodom dočeka 2010. Mogao bi tako nabrajati u nedogled, ali stat ću ovdje na pet, u skladu s naslovom, i zapisati članak nulti, koji pomalo dotiče sve gore navedene teme, golica maštu i ostavlja čitatelja nadraženog u isčekivanju sljedećih tekstova, a zapravo se bavi time kako smo moja draga i ja ispratili staru i dočekali Novu godinu.



Kao što rekoh sanjao sam fini party, mnogo ljudi nigdje žandara i preko nekoliko dance floura i pet hiljada ljudi s dignutim čašama u ekstatičnom plesu. Živeći na osovini Prag-Cottbus-Berlin, činilo se da treba samo malo prolistati neki od gradskih vodiča, i pronaći party iz epsilon okoline onoga kojeg sam zamislio, gdje je epsilon proizvoljno malo odstupanje od idealnog. I bi tako. Namjeravali smo pohoditi dva kluba u Kreuzbergu ili se spontano odlučiti za jedan od njih, no prije toga moja ti je draga Gaga srela frendicu, koja je išla na party kod frendice od frendice, pa smo si mislili što ne bi i mi išli kao frend i frendica od frendice kod frendice od frendice. U današnjem umreženom svijetu smo si svi tak i tak frendovi na šest clicka udaljeni jedno od drugog, pa je to kao da se već ionako znamo. Osim toga, prava je zgoda primjetiti kako ti moja Gaga ima baš poznatu facu. Tako, naime kažu ljudi, a sam sam se nemali broj puta u to uvjerio. Prilaze ljudi, kažu da se znaju od nekud, često to bude i istinito, a ponekad i već viđeno, tako da sam spremam prihvatit opkladu da bi i ne pustom otoku srela nekog poznatog ili barem osobu koja tvrdi da se od nekud znaju. No da skratim, priču, dogovor bijaše na Eberswalder S-Bahn stanici u 22h.



Vlak iz Cottbusa vrvi od ekipe koja želi staru godinu izbaciti iz svojih života. Razdragane djevojčure oraspoložene jeftinim sektom slušaju neku kuruzu od glazbe. Na trenutak se kolebam da pustim moju playlistu s mobitela, ali naš supu(a)tnik sa zanimanjem započinje razgovor priupitavši nas kojim se to egzotočnim jezikom služimo moja draga Gaga i ja. Nakon par rečenica upoznavanja sa simpatičnim sugovornikom, nositeljem tipičnih njemačkih statusnih simbola, polufudbalerka i brkovi, nazdravljamo, njemu i njegovoj ekipi. Vrijeme nam prolazi u ugodnom časkanju, uz klasične predrasude, pitaju se jel Hrvatska u EU, jel vruće kod nas. A ne mogu si pomoć, svaki put kad me neko pita za klimatološke prilike, sjetim se Billa Murraya u filmu Groundhog day još dok mrzovoljno odgovara starici o tome kakvo će vrijeme biti. Gaga me trka ispod stola, dajući mi do znanja da ipak nije pravi trenutak objašnjavat ljudima alpsku ciklogenezu i njen utjecaj na Jadran, tako da nastojim održati low-level komunikaciju. Pozdravljamo naše nove frendove, i stižemo na Friedrichstr oko 20h.



Ulice su prepune ljudi i svi nekud žure, kao da će im Nova godina promaći. Lagano uživamo u tom ozračju. Neka oni žure. Centralna proslava je na Brandeburškim vratima, ali su prilazi trgu iz sigurnosnih razloga zatvoreni s Pariser platza, pa nas šalju okolo. Krećemo za masom, nesigurno, jer ne želimo toliko hodati, pa okrećemo prema dogovorenoj destinaciji, preko Potsdamer platza, gdje ja možda malo prerano "uklizavam". Naime, Nijemci se na Silvestrovo i Novu godinu pozdravljaju sa „Guten Rutsch!“, što bi se u grubo moglo na hrvatski prevesti kao "Dobro uklizavanje!". Pri tom se misli, dobar start u Novoj godini. S druge pak strane, Nijemci su pak vrlo praznovjerni ako se neke stvari obave prije nego što im je vrijeme, npr. ako neko slavi rođendan dan ili dva prije nego li je taj rođendan kalendarski, smatra se vrlo nepromišljenim jer će mu to donjeti nesretnu godinu. Kakve sve to ima veze, pita se pažljivi čitatelj koji pomalo gubi nit? Ima, ima! Nisam praznovjeran, ali izgleda da u Njemačkoj važe njemački zakoni, pa i oni nepisani i praznovjerni. Naime, ugledavši ledenu rampu na Postamerplatzu moj pustolovni duh nije odlolio, a da se na gumenom obruču ne spusti niz kosinu i tako simbolično ukliže u Novu godinu, ali..., prije ponoći i prije vremena. Hoće li mi to donjeti godinu dana nesreće? Ne znam, ali nastojat ću učestalo pisati o svemu što se oko mene događa, a interpretaciju jel to sreća ili nesreća prepustiti čitatelju.



Na Eberswalder str. stižemo prije frendice, a onda dok čekamo i njenu frendicu, vadimo pive iz ruksaka, jer ta je frendica ozloglašena po svojoj sklonosti kašnjenju. Gagina frendica me pita s čim se bavim i pokušavam odgovoriti što kraće da ne bi ponovo osjetio diskretno kljovanje moje drage po cevanici koje me upozorava da skratim priču o termohalinoj cirkulaciji i ledenim dobima. Pričamo o jogi, pilatesu i još ponešto općenito o ženskim temama, ali tu me pamćenje izdaje. Uskoro stiže i frendica kod čije frendice idemo na doček, a i njen dečko Benjamin je s njom. Ben je iz Obersdorfa i ubrzo nalazimo zajednički jezik, dogovaramo skijašku turu početkom ožujka, yuuuuuupi! Napokon dostojan sugovornik. Hodamo dobrih petnaestak minuta, ali u intenzivnoj razmjeni informacija s mojim sugovornikom, o opasnistima od lavine i o novim gadgetima sa sondiranje, gotovo i ne primjećujem, stigli smo!



Party biješe ko party, ni po čemu poseban. Jedan moj legendarni frend rekao bi "u mom haustoru ima 5 takvih i to svako vecer, a ne samo za novu godinu". Uglavnom, mjuza kuruzasta do nedefinirana, gotovo palamudasta, ali je klopa bila na nivou švedskog stola, tako da smo se neko vrijeme posvetili gonetanju inteligentnih riješenja iz Švedske i minglanju. Sad već ugodno zadovoljenih čula okusa, poželjli smo isti tretman posvetiti našim ušima, tako da me opet pomalo zasvrbi moja mobilna playlista. Naime, s FM odašiljačem i mp3 playerom koji posjeduje moj mobitel, sve što trebam su radio prijemnik i zvučnici, ne bi li ustajalu atmosferu preokrenuo u ekstatični dance flour. No onda je ipak krenulo na bolje. Neko simpatično devojče preuze mix pult od buljavog geeka, čuju se Killersi, Bloc Party, Maximo Park..., vraća mi se vjera u njemačku mladež. Lagano đuskamo, počinje odbrojavanje! I taman kad mi se povratila vjera u njemačku mladost, shvaćam da počinju pripreme za novogodišnje raketiranje i ispaljivanje tona novogodišnjih pirotehničkih sredstava. Gazdarica nas prijateljski upozorava da idemo na ulicu kako bi sudjelovali u neslužbenom nadmetanju iz kojeg će haustora ispaliti više raketa



Nisam ja neki protivnik, ali nisam baš ni pretjerani ljubitelj umjetne iluminacije na nebu, ali fakat ne vidim u tome nešto čemu bi se trebao diviti. Ekipa je ekstatična, i mi se trudimo ufurati da nam je to fora. Počinje odbrojavanje, puca se na sve strane. Ponoć je! Ljubimo se grlimo, čestitarimo. Nakon petnaestak minuta, nadamo se da su lagano ispucali sve što su imali, no Nijemci naprosto obožavaju vatromet, te se raketiranje nastavlja još sljedećih petnaestak minuta. Napokon došao je i taj trenutak. Krenuli smo prema gore i neko je pozvao lift. Koji je baš otovrio svoja vrata kad smo Gaga, frendica joj i ja naišli, te se priključili još dvojici tipova koji su već ušli u lift. Krećemo..., ili možda ipak ne. Stojimo, 5, 4, 3, 2, 1..., mi smo u liftu zaglavljeni. 5, 4, 3, 2, 1..., zaglavljeni!



Svi su vrlo cool, i pod dojmom alkohola, još uvijek opušteni. Uostalom ovo je Njemačka, i spasilačka ekipa stići će sigurno za čas. Uspostavljamo kontakt sa dežurnom osobom, on nam kaže da probamo otvoriti vrata silom, pa da se javimo ako ne uspijemo. Ufff, ovo ne zvuči dobro. Navlačimo vrata, ali ona se pomiču možda za dlaku i to je to. Zovemo dežurnog, veli doći će neko uskoro. Ne mogu reći da nam je loše. Škvadra s tuluma daje nam podršku, uglavnom moralnu, ali po lupetanju čujemo da pokušavaju otovriti vrata. Nas pet laprda i sprda se sa svim i svačim, na granici svega, jer fakat čini ti se sve to skupa bezazleno i svaki čas će doći da nas izbave, a ipak, osjećaš da su oni slabiji na rubu panike, klaustrofobije i nemaš pojma kako će reagirati. Neke od njih vidiš prvi put. Sad smo već pol sata zatočeni. Frendica lagano cupka jer joj se piški. Slične simptome pokazuje i jedan od likova koji su pozvali lift. Dok oni cupkaju lift se pokreće i zaglavljujemo se u međukatu. Zovemo dežurnog, veli da je ekipa već trebala stići. Čujemo lupanje po vratima. Ne znamo jel to ekipa s tuluma ili neko od službenog osoblja. Pokušavamo uspostaviti kontakt, ali nas ignoriraju. Zovemo dežurnog, ali on nam ne može pomoći. Tip kojem se piški cupka i prijeti da će se morati spišati. Njegov frend vadi pljugu. Ja rekoh, pa neće valjda ovdje pušiti. Gotovo je ovaj se spišao, a za njim i frendica. Smijemo se. Sad smo već preko sat vremena zaglavlejni i mislimo kak ćemo imati kaj pričati unucima, a neki misle kak će imati kaj za pisati na blog. I dalje čujemo rondanje po vratima, ali niko ne odogovara na naše upite tko su i tko ih šalje. Nakon sat i pol vremena, lift se pokrenuo. Vrata se otvorila!



Dočekuju nas ko heroje. Otvorenih usta preslušavaju naše doživljaje. Pokazuju alatke s kojima su pokušavali otvorti vrata, nabrajaju spasilačke službe koje su sudjelovale u našem izbavljenju. Lagano se bliži pol tri, pa zaključujemo da nam je nekako draže uživati ovdje herojski status nego se zaputiti u bespuća Kreuzberga. Minglamo još neko vrijeme i oko četri se ispaljujemo prema doma.

I za kraj kao neka pouka: ko prije vremena ukliže, zaglavit će u liftu.

A kao neki uvod u fini party playlista koja se često spominjala u tekstu, možda može proći i kao neki soundtrack za gornji tekst, uglavnom radi se o božićnim probranicama i najuspjelijim indie-disco hitovima iz 2008, koje bi rado čuo na jednom od dance floura u novogodišnjoj noći 2008/2009: