Solar cycle and North Atlantic Oscillation or a fistful of flakes

Last winter I did some analysis of North Atlantic Oscillation (NAO) index forecast and what kind of winter we could expect. At the end of the winter 2010/11, I did not perform an objective evaluation of that forecast, but as far as I remember, results were quite satisfactory. However, seasonal forecast is very young scientific discipline, and its results are quite uncertain and qualitative, therefore not reliable in application where you need an exact value, but quite useful as a first approximation. For example to estimate if is a great skiing season ahead of us, and I was quite shocked as I was flying above the bare, snowfree Alpine peaks at the beginning of December 2011. That motivated me to have a look at "the crystal ball" to see what kind of winter we can expect.



Seasonal forecast, especially for winter in Europe is based on NAO index, which is number indicating fluctuations in the difference of atmospheric pressure fields at sea level between the Icelandic low and the Azores high. Not going into much detail, when the NAO index is positive - warm (and rainy in the flatland) winter is to be expected, while negative NAO index indicate cold winter with above average snowfall. Have in mind, things are not that simple, but going into much details is out of scope for this exercise.

Recently published article (Solar forcing of winter climate variability in the Northern Hemisphere) confirms correlations between solar activity and NAO pattern. Predicting the behavior of a sunspot cycle is fairly reliable and according to NASA observation and prediction we are heading towards another maximum of solar activity. Therefore a couple of mild and rainy winters are to be expected during next couple of years.

It is important to note that solar activity is external forcing in climate system, therefore it has nothing to do with observed (global) warming due to anthropogenic activity which is internal feedback of climate system.

Neuspješni izazivač lavine

Kako se bližio kraj zimovanja u Val di Sole, tako mi je sve više rasla nervoza da ću zbog ovog ili onog razloga više vremena provesti na skijaškim pistama nego na planinarsko skijaškim turama. Najčešći razlozi zbog kojih skijaške ture otpadaju su vremenske prilike, i skupa pojedinačna planinarska vođenja. Planinarski vodič košta minimum 200 Eura po danu, što je prihvatljivo ako se troškovi dijele na 3 ili više osoba.



Nakon pet i pol dana provedenih na pistama skijaškog karusela Skirama Dolomiti Adamello Brenta koje uključuje 8 skijališta s ukupno 380 km piste http://www.skirama.it/EN/home/ obišao sam točno polovinu njih (Marilleva - Folgarida, Madonna di Campiglio, Peio, Passo Tonale). Iako je GPS log pokazivao prijeđenih 440 km u tu brojku su uključeni i usponi funiviama tj žičarom, tako da i prevaljena kilometraža u spuštanju odgovara, otprilike polovini ukupne dužine svih skijaških staza uključenih u skiramu.



No, nije samo dosada nastupila nakon 5 i pol dana skijanja pistama, već i popriličan umor tj. zamor. Glava hoće, a noge više nemaju snage pratiti radnju fabule, izvodit pokrete zbog kojih je skijanje ples na huku vjetra i elementa, pa skija ne klizi kao prva 2-3 dana. Vrijeme je da okrenem leđa gužvama na pisti, ciki i drečanju nejači, gunguli masovnog turizma, i sve si nekaj mislim: “Valja meni prema djevičanski bijelim padinama, prema netaknutim vrhuncima.”



Proučavam karte, raspitujem se po turističkim uredima za neke manje zahtjevne, a opet atraktivne skijaške ture koje bi mogao izvesti u vlastitoj organizaciji i zapućujem se u pustolovinu pohoda na mojih prvih 3 soma metara ispenjanih na skijama – cilj je Peio Tre Mille. Nakon kraćih konzultacija na info punktu saznajem da je po pisti zabranjeno penjanje, pa se odlučujem za alternativnu varijantu, do prve međustanice idem gondolom, a od tamo nastavljam penjanje šumom, po markiranom planinarskom putu. Fino sam to smislio, samo još treba naći taj šumski planinarski put. Na nekoj mješavini talijanskog i body language uspostavljam komunikaciju s osobljem u planinarskoj kući Scoiattolo.
”Dove comincia ciaspole o sci alpinismo percorso”, raspitujem se ja za mrkirani planinarski put? Ovaj bespomoćno širi ruke, nudi bombardino i ostale delicije talijanske kuhinje, a ja se zapućujem sljedeći kartu, prema donjoj stanici skijaške sedežnice. Tamo ponavljam istu priču, i ovdje mi djelanik žičare na moj veliki ushit pokazuje, iza kuće je put, zapravo puteljak koji vodi u šumu i dalje prema bijelim prostranstvima.



Praćen pogledima znatiželjnika - smučara vulgaris, vadim alpinističke kože za penjanje i navlačim ih preko skija. Neki besposleni čiča, koji se tamo vrzmao obraća mi se podužim monologom od kojeg ja slutim da govori o lavinama jer raz anajem talijansku riječ za lavine - valanga, a rečeničnu konstrukciju zavrašava riječima koje razaznajem kao “della foca”, pa pretpostavljam da se raspituje jesu li moje penjačke kože odrane s leđe mlade foke. “Primo pelle della foca, oggi materiali artificiali, materiali sintetici”, nabadam ja na mojoj mješavini talijanštine i body language, i pri tom se sa sjetom prisjetim D. koja me doduše nije mučila s francuskom dramom, ali me navukla na klasični talijanski neorealizam - filmove V. de Sice, M. Antonionia i L. Viscontia, a samim tim i motivirala pohađati 2 semestra talijanskog.



Jetzt ist schluss mit lustig – sad je dosta zajebancije, promrsim sebi u bradu, smiono okrećem leđa pisti i odlazim u nepozanto. U početku se mučim na par stepenastih strimina, pa čak razmišljam da zakačim skije na ruksak, ali ipak nastavljam napredovati na skijama, nagrađen pogledom na okolne vrhove, i mirom bijeline. S crnogorice pada snijeg, pa ipak sad sam već dovoljno ugrijan i skidam se u kratke rukave, prtim snijeg, napredujem do raskršća podno planinarskog doma Malga Saline. Ovdje nailazim i na prve putokaze – znak da sam na dobrom putu. Još stotinjak metara i izbijam na planinarski dom Malga Saline. Zima je i dom je zatvoren, ali sam nagrađen bajkvito snježnim krajolikom i pogledom na doline Valle di Peio, Val de la Mare i okolne vrhove. Nakon kraćeg panoramskog razgledavanja i slikavanja, nastavljam u brdo. Ovdje srećem i prve tragove skija iz doline. Slijedim trag i uskoro izbijam opet na skijašku pistu. Uz rub piste slijedim putokaz, pa opet uspon uz samotni brijeg - Filon degli Uomini. Tragovi mojih prethodnika se gube i opet prtim neutabani snjižni brijeg. Ovdje je predviđena nova skijaška pista i žičara, ali proći će još neko vrijeme dok ovaj djevičanski bijeli snježni brijeg ne napuče smučari vulgaris. Uživam u prostranstvu i pogledu koji se sada širi na Val del Monte, Cimu Forzelinu na jugu, a Cima Grande na istoku. Na sjeveru je Cima Vioz, a na zapadu stotinjak metara ispod mene je skijaška pista i planinarsko sklonište Rifugio Doss dei Gembri. Sljedeći putokaz je dvosmisleno postavljen i nije jasno da li bi trebo produžiti uz brdo, ili put šume opet na pistu. Više mi se sviđa penjati uz brdo nego uz pistu, tako da produžujem uz brijeg. Ubrzo uspon postaje strm, putanja nepregledna, a ja nesiguran kamo zapravo idem i odlučujem se da je vrijeme da skinem kože sa skija i krenem u spustim se u dolinu. Još jednom pogledaj bijelo prostranstvo , sve bijelo zima je, a onda se sjuri u dolinu

From Cima Vioz

Propustio sam priliku napanjeti 3 soma na skijama, ali sam na svu sreću stekao status bezuspješnog izazivača lavine.

---
GPS log, fotke i dodatne informacije dostupne su ovdje:
http://bit.ly/hlsnXO

Sve što ste oduvijek željeli znati o klimatskim promjenama, a akademik Vladimir Paar vam ne zvuči uvjerljivo

Quasi periodički u posljednjih nekoliko godina javlja se svako toliko akademik Paar u hrvatskim medijima sa pričom o nadolazećem ledenom dobu. I odma potom me zasipaju prijatelji, rođaci, poznanici, znanci s upitima da prokomentiram. Ove godine taj se događaj poklopio s mojim rođendanom, pa sam uz rođendanske čestitke dobio i nemali broj upita vezan uz izjave akademika Paara u dnevniku Nove TV.



Ovdje ću ukratko komentirati prilog o ledenim dobima, te uputiti na popularno- znanstvene blogove koje sam vezano za klimatske promjene zapisao.
Akademik Paar čini se nije upućen (ili je prilog tako izrezan da se stječe takav dojam) o vremenskoj skali na kojoj se ledena doba odvijaju, a ni batimetrija Jadrana mu nije baš poznata, što i ne bi trebalo čuditi obzirom je površina Mjeseca ili Marsa bolje kartirana nego dno ocean. More se zaista povuče za 120-130 m na maksimumu glacijacije (ledenog doba), a to u slučaju Jadrana prema batimetriji adaptiranoj prema radu Dr. Christopher E. Naimie s Dartmouth College, sve do Palagružonskih vrata.

Ukratko o klimatskim promjenama i ledenim dobima

Klimatske promjene na vremenskoj skali ledenih doba posljedica su promjena udaljenosti zemlje od Sunca (Milankovićev ciklus) i nelinearne sprege elemenata koji na zemlji participraju u porastu entropije (atmosfera, ocean, biosfera, kriosfera, litosfera, ukratko: živi i neživi svijet). Prema Milankovićevim ciklusima nalazimo se u dobu kad se nagib zemljine osi, i udaljenost Zemlja od Sunca, odvija u pravcu koje pogoduje nastupu ledenog doba, no to je proces koji traje 100000 godina, a ne događa se od danas do sutra. Razina mora se polako spušta zbog povećanog kontrasta u količini dozračene energije od Sunca u ekvatorijalne i polarne širine. Naime, ekvatorijalne zemljopisne širine i primaju veću količinu dozračene energije od Sunca nego polarne širine, a ovisno o nagibu zemljine osi polarni krug može biti veći ili manji. Kako traje proces udaljavanje zemlje od Sunca i promjena nagiba zemljine osi, povećava se površina područja izložena učinku polarne zime. Voda isparava iz oceana podjednakim intenzitetom, ali obzirom su sada veća područja izložena učinku polarnih zima, učestala je oborina snijeg - rastu ledenjaci u sjevernim geografskim širinama. Taj proces veoma je spor sa stajališta trajanja ljudskog vijeka.
Ciklusi ledenih doba su quasi-periodički. Jedan ciklus traje oko 110 do 130 tisuća godina. Maksimum zaledbe javlja se za 90 do 110 tisuća godina, a odledba se odvija relativno brzo - za 20 tisuća godina. Maksimum zadnjeg ledenog doba bio je prije 20 tisuća godina, i tada je more zaista bilo oko 120 ispod današnje razine i odleđivanjem ledenjaka postepeno je raslo do današnje razine.
To je npr jedan ciklus ledenog doba: 90 ky traje zamrzavanje i 10-20 ky odmrzavanje.
I mi smo sada zaista na početku nove zaledbe koja bi trebala trajati barem 90000 godina, i tada bi se Jadran opet mogao povući za 120 metara, kako kaže akademik Paar do Zadra, ali...

Meteorološka i klimatološka mjerenja nakon industrijske revolucije

Ono što danas meteorološki instrumenti bilježe od kada se mjere atmosferski parametri je zagrijavanje, a ne zahladnjenje, unatrag zadnjih 150 godina. Napomenimo da se temperature sustavno mjere tek unatrag zadnjih 150 godina, i metode, pa i njihova točnost su se mijenjale (satelitska motrenja, npr. se koriste tek zadnjih 30-tak godina). Ledena doba traju oko 100000 godina i eksperimentalne tj. observacijske metode kojima je teorija ledenih doba potvrđena, sasvim su drugačije od suvremenih metoda promatranja klime. Pogreške mjerenja u paleoklimatologiji često su reda veličine od stotinjak godina, tako da je vremenski niz suvremenih instrumentalnih mjerenja s kojim mi raspolažemo zaista prekratak da se bilo šta suvislo kaže u kontekstu promjena klime na skali od 100ky, pa ipak obzirom da je evidentan konstantan trend zatopljenja, preporučljivo je djelovat i živjet u skladu sa zakonima održivog razvoja, u skladu s potrebama i racionalnog korištenja resursa.
NITKO ne može sa sigurnošću reći što će s klimom biti za 50 godina. Prema astronomskom ciklusu (Milanković) na početku smo ledenog doba, ali prema mjerenjima i zapažanjima dovoljno je dokaza koji upućuju na to da ljudski faktor uzrokovao zatopljenje. Procesi su nelineari, i niko ne može sa sigurnošću reći gdje je kritični prag nakon kojeg nema povratka, pa je prema tome bolje raditi na suzbijanju korištenja štetnih tehnologija, nego sjedit skršenih ruku i čekati propast.

Što se tiče kritika na račun IPCC-a, uglavnom - znastvene metode nisu savršene, pa tako ni interpretacija rezultata, a i znanstvenici su samo ljudi, pa nije rijedak slučaj da su u sukobu interesa, no kad pogledamo zadnji IPCC report i čujemo vijesti o poplavama i ekstremnim olujama, rekao bi da su te pojave u skladu s IPCC izvješćem, pa ipak da bi nešto tako kategorički izjavio, potrebno je izvršiti temeljitu znanstvenu analizu. Koliko mi je poznato takve studije još nema, obzirom da je još prerano za analizu podataka, a na nama je da djelujemo kako ne bi bilo prekasno.

Za one koji žele znati više

Općenito o klimatskim promjenama zapisao sam ovdje:

http://goraquanaut.blogspot.com/2009/12/sve-sto-ste-oduvijek-zeljeli-znati-o.html

O nastupu akademika Paara vezanom za klimatske promjene u emisiji "Na rubu znanosti" zapisao sam ovdje:

http://goraquanaut.blogspot.com/2010/05/quo-vadis-hrvatska.html

Ovdje bi se još jednom osvrnuo na Krešimira Mišaka, i emisiju "Na rubu znanosti", obzirom da je ta tema digla na noge hrvatsku javnost s većim intenzitetom nego činjenica da žive u zemlji s preko 300000 nezaposlenih.

Osobno mogu se složiti da je Mišak simpatičan lik, i nije loše da se neko poput njega zaista bavi tim tzv. rubnim temama, ali kao znanstvenik mislim da toj emisiji nije mjesto u znanstvenom i obrazovnom programu na javnoj televiziji.

Mogli bi sad o toj temi pričati na ovaj ili onaj način. Istina je, to uopće nije najveći problem koji Hrvatska ima, i nije..., mogli bi reć da je priča nebitna, ali od nekud se mora početi riješavati nagomilane probleme u truloj državi. Ne guram se u riješavanje makroekonomskih pitanja, ni sastavljanje nogometne reprezentacije jer se u to ne razumijem baš, ali si dajem za pravo izraziti sud da to što Mišak radi nije znanstveni program. U skladu s onom neka institucije rade svoj posao, kako pjeva Mile i Hladno Pivo, tako isto želim Hrvatskoj da znanstvenici rade znanost i znanstveni program (može i novinar s dodanim znanstvenim obrazovanjem, ali ne sa sklonošću ezoteriji i teorijama zavjere), kazališni djelatnici da budu intedanti kazališta, a ne klaunovski šlager pevač, tj. da odgovorne poslove rade ljudi koji su za to obrazovani, a ne da je kriterij zapošljavanja bude politička podobnost, rupa u sistemu ili uopće ne postojanje sistema kao takvog. No, isto tako mi je jasno da su nagle promjene u tom pravcu u Hrvatskoj nemoguće, jer bi i ono malo ljudi koje ima kakav takav posao ostalo bez posla, pa je jasno onda da se oportunistička većina tome opire, ili šute guraju glavu u pjesak i država opstaje u takva kakva je, jer da je ljudima teško i neodrživo ne bi se Jadranka tak dugo održala kao premijerka.
Od neadekvatnog rasporeda emisije "Na rubu znanosti" u obrazovni programa, puno je veći problem nesrazmjeran broj zaposlenih i mizerna količina vlastitog programa iz vlastite produkcije, novinarska polupismenost i neophodna podobnost da se dođe do uredničkog mjesta.
U tom smislu je metafora s Đelom Hađiselimovićem (koju sam koristio u prethodnom tekstu) smješna, i uopće ne mislim da je Đelo neka velka faca, o njegovom bahatom rasipanju pretplatničkog novca sam čuo već u više navrata, a uz današnju ponudu dokumentaraca na netu i DVD-ima, svi smo mi Đelo Hađiselimović. Neš ti posla, sjediti i odabirat dokumentarce iz programa BBC-a i Discoverya, pokažite mi tog mulca koji će napravit loš izbor.

Kao neki zaključak

U kratko, predstavljanje PRIRODNO-znanstvenih tema na javnoj televiziji u emisiji "Na rubu znanosti", štetno je po gledatelje, formiranje javnog mijenja, a na kraju krajeva kvari ugled znanstvenika i dok god se u Hrvatskoj tolerira da analfabeti (u ovom smislu ljudi neškolovani za odgovorne javne dužnosti) rade odgovoran posao - Hrvatska zaslužuje Jadranku i vlast kakvu ima, i Jadranka zaslužuje Hrvatsku, jer ko što vuk na ovcu svoje pravo ima, tako i tiranin na slaba (neuka/neobrazovana) čovjeka (citat, Njegoš, po sjećanju).