Sunday, December 6, 2009

Sve što ste oduvijek željeli znati o globalnom zatopljenju, ali niste pitali Al Gora, jer on je ionako pozer



Kao neki uvod u klimatske promjene, vrlo kratka definicija - što je klimatologija?


Znanstvene metode nisu savršene, pa tako ni interpretacija rezultata dobivenih na temelju tih metoda nije konačna istina i podložna je stalnom preispitivanju. To pogotovo važi za klimatologiju, znanost koja se bavi interakcijom klimatoloških komponenti: atmosfere, oceana, ledenjaka, geosfere i živog svijeta, od njihova postanka do današnjih dana i na temelju stanja iz prošlosti nastoji predvidjeti buduće stanje. Sve te komponente imaju svoje vrijeme (time scale) odziva (feedback) na promjene u astronomskom ciklusu dozračene energije od Sunca koja je glavni pokretač klimatoloških promjena na Zemlji. Također sve te komponente djeluju međusobno jedna na drugu i mogu promjeniti dinamiku procesa, povratnu spregu (feedback) i vrijeme odziva (time scale). To je karakteristika svih nelinearnih dimičkih sustava.

Uzroci nesuglasica

Na današnjem stupnju razvoja znanosti puno je toga što bi još mogli poželjeti od uređaja za opservaciju i mjerenja klimatoloških parametara do svemoćnih superkompjutera za testiranje teorijskih numeričkih modela. Na primjer, pogreška metode pri rekonstrukciji temperature iz prošlosti može biti reda veličine same promjene, a primjerice numerički modeli korišteni za zadnje IPCC projekcije klime u narednih 100 godina uglavnom koriste vrlo grubu linearnu aproksimaciju dinamike topljenja Antarktičkog leda. Ovo potonje, zato što dinamiku topljenja ledenjaka još uvijek vrlo slabo teorijski razumjemo, a da bi se razvio zadovoljavajući numerički model i ugradio kao komponenta klimatološkog modela.
Imajući u vidu gore navedene činjnice ne čudi da globalno zatopljenje izaziva kontraverzne reakcije među znanstvenicima, a laike ostavlja zbunjenima. Globalno zatopljenje je posljedica interpretacije rezultata nesavršene znanstvene metode, i zaista ostavlja dovoljno prostora onima koji žele biti drukčiji, da osporavaju i metodu i interpretaciju rezultata.

Ledena doba, prirodne varijacije klime geološke ere u kojoj živimo - Kvartar

Zaista niko ne zna i gotovo je nemoguće predvidjeti što će biti s klimom u sljedećih 50 ili 100 godina. Pa ipak, koliko god bile nesavršene mogućnosti rekonstrukcije klime iz zemljine prošlosti, do kvalitativno sličnih rezultata dolazi se interpretacijom različitih paleoklimatoloških proksija (npr komplementarne varijacije omjera kisikovih izotopa O18 i O16 u ledu Grenlanda i u sedimentu na dnu oceana), a ta interpretacija je sljedeća: U posljednjih 800 000 godina na Zemlji se smjenjuju ledena doba s periodima od oko 110000 do 130000 godina. Zbog promjena u nagibu Zemljine osi, ekscentriteta i precesije (Milankovićev ciklus) mjenja se i raspodjela sunčevih zraka koje dopiru do Zemlje.


Gornja slika prikazuje oscilaciju morskog delta 018 izotopa (adaptirano prema Raymo i Rudiman, 2004), a donja slika zapis iz Grenlandskog ledenjaka (adaptirano prema GRIP projektu, 1993), za posljednjih 200000 godina prije današnjice (200 ky BP). Uoči na obje slike maksimum predposljednjeg ledenog doba 150 ky BP i odledbu do oko 125 ky BP i početak zadnjeg ledenog doba, i zaledbu do maksimuma 25 ky BP. Također uoči zelenu liniju koja predstavlja izglađeni trend, dok crna predstavlja stvarne oscilacije, što ukazuje na kratkoperiodička međuledena doba.

U Tropskim širinama ne dolazi do bitnih promjena temperature, ali su polovi ovisno o sezoni (bilo ljeto ili zima) bitno udaljeniji od Sunca. Prema zakonima termodinamike (mokra konvekcija), topli zrak iznad oceana u tropskim širinama bogat vodenom parom isparava i prenosi se atmosferskom cirkulacijom prema polovima, hladi se i ukapljuje, i u obliku oborine pada na tlo polarnih zemljopisnih širina. U periodu kad su polovi udaljeniji od Sunca, i polarne zime budu duže i intenzivnije, te se počnu se formirati ledenjaci. Proces zaledbe i rasta ledenjaka traje oko 90-110000 godina. Razina svjetskih oceana se pri tom spusti za 120 m (to je i dubina šelfa svjetskih oceana), a na sjevernoj hemisferi se formiraju ledenjaci visoki do 3km koji se protežu sve do 55 stupnja sjeverne zemljopisne širine. Odledba, traje 20tak tisuća godina. Obzirom da zaledba traje oko 100000 godina, a odledba 20000, taj period izgleda kao zub pile, pa se vremenski niz smjene ledenih doba u Kvartaru zove saw-tooth pattern. Prema tom vremenskom nizu zadnji maksimum zaledbe (ili zadnji maksimum glacijacije) bio je prije 20000 godina, tj mi smo sada točno na kraju odledbe i početku zaledbe koja će trajati 90000-100000 godina do sljedećeg maksimuma, tj na početku novog ciklusa udaljavanja Zemlje od Sunca i formiralnja ledenjačkih kapa na polovima.



Slika prikazuje teorijsku rekonstrukciju Euroazijskog ledenjaka u doba Kvartenarnih glacijacija i novo nastale razine unutarnjih mora (Aralskog, Kaspijskog, Crnog te novo nastalog ledenjačkog jezera u Zapadnosibirskoj dolini): (a) maksimum glacijacije (oko 21 ky BP), (b) 16 ky BP, (c) 15 ky BP, (d) 14 ky (usporedi sa donje dve slike delta 018 izotopa). Za one koji žele znati više pogledajte Georgievski (2008): Implications of the Late Quaternary Glacio–Eustatic Sea level Changes in the Black Sea Catchment Area. PhD thesis.

Drugim rječima kada bi sve odvijalo prema astronomskim varijacijama dozračene energije od Sunca, mi smo na početku novog ledenog doba, koje će svoj maksimum dosegnuti za 100000 godina, no problem je taj što uvjeti u atmosferi nisu više isti kao na početku predzadnjeg ledenog doba (120000 prije današnjice). Naime, nakon industrijske revolucije dvostruko je povećana koncentracija CO2 u atmosferei, i niko sa sigurnošću ne može tvrditi kako će klimatološki sistem reagirati. Ono što teorija predviđa jest, da će povećana koncentracija CO2 zadržati više dugovalnog zračenja u atmosferi i time vodititi k zagrijavanju Zemlje. No, ima i onih koji tvrde da zapravo nema pouzdanog dokaza da CO2 uzrokuje zatopljenje, već da je upravo obrnuto, tj. da povećana temperatura na Zemlji uzrokuje povećanu koncentraciju CO2 u atmosferi. Naime, topivost CO2 u oceanima s povećanjem temperature se smanjuje, te se CO2 oslobađa u atmosferu. To samo upućuje na to koliko je interpretacija krivulja s vremenskim nizovima klimatoloških parametara koji opisuju stanje u atmosferi zamršen posao. Pa ipak, činjenica je da živimo u vrijeme evidentnih promjena klime s nesagaledivim posljedicama, i neodgovrno bi bilo ignorirati te činjenice i ništa ne poduzimati. Jedan od dokaza da temperatura još uvijek raste, umjesto da pada, je sve manja prostorna rasprostranjenost i sve kraća sezonska pojava morskog leda u Arktičkom oceanu. Klimatološki modeli, ma koliko nesavršeni bili jednoglasno ukazuju na porast temperature oko 2 Kelvina u umjerenim širinama sjeverne hemisfere i povećanu frekvenciju ekstremnih olujnih epizoda i veće amplitude u sezonskim varijacijama, porast razine mora oko 70 m i sve to u narednih stotinjak godina.

Globalno zatopljenje se događa nama

Teorija i opservacija, zaista ukazuju da se promjena klime ne odvija u očekivanom pravcu. Pa, ipak obzirom je zaista teško na vremenskoj skali ljudskog životnog vijeka razlučiti što su normalne astronomske varijacije klime, a što je antropogeno izazvano globalno zatopljenje, ostaje dovoljno prostora za sumnju, no isto tako činjenica je da imamo tek jednu Zemlju i nemamo mogućnost ponoviti eksperiment dva puta. Ono što je bitno jest da će šteta biti bitno veća ne poduzmemo li ništa, a ako se globalno zatopljnje zaista događa, nego što bi šteta mogla biti kad bi investirali u tehologije i gospodarstvo održivog razvoja, a da su zapravo oni koji su predviđali globalno zatopljenje bili u krivu. Postupimo li prema ovom potonjem nikad nećemo saznati ko je u pravu jer je proces ireverzibilan, a cijena da to saznamo, tj ništa ne poduzmemo mogla bi izazavati masovno izumiranje vrsta na Zemlji i kraj života kakvog poznajemo, te eventualnu pojava novih vrsta, prilagođenih na nove klimatološke uvjete. Takva masovna izumiranja već su se događala u davnoj klimatološkoj prošlosti Zemlje.

Monday, August 31, 2009

Testing “fit for fun” program


In their April (2009) issue German journal “fit for fun”, published training program for people that feel overweight and that would like to change that by running. There are three programs: 1) loosing 5 kg in 8 weeks, 2) lossing 5 kg in 4 weeks and 3) loosing 10 kg in 12 weeks. I have choosen the second one. You can pick up yours here:

Fit for fun (program in German, but check the table. I guess that even non-German speaker could use it.)

According to the second program, in order to loose 5 kg in 4 weeks, one need to run first two weeks 3 times per week, and the latter two weeks 4 times. However, I could not fit into my schedule running four times per week, therefore I have replaced one running unit with swimming in the third and in the forth week. Below is my interpretation of “fit for fun” workout program, with links to detailed GPS tracks, google maps and some other information.

1st week - adaptation:


According to program I should run on Monday or Tuesday, 45 min at 65% of maximum heart rate, Wednesday or Thursday, 45 min at 70% of maximum heart rate and Saturday or Sunday, 60 min at 80% of maximum heart rate. Following this program one should release about 2000 kcal more than he will if only consuming energy on his basal metabolic rate during the whole week.

At my first “fit-for-fun” training unit during the first week, I have run for about 2 hours, and burnt 1291 kcal according to my heart rate monitor.
1st unit: http://sportstracker.nokia.com/nts/workoutdetail/index.do?id=976962
Next time, I was running for about 60 minitues and burn 701 kcal.
2nd unit: http://sportstracker.nokia.com/nts/workoutdetail/index.do?id=987340
During the last session of the first week I have run 75 minutes and 1101 kcal were realesed.
3rd unit: http://sportstracker.nokia.com/nts/workoutdetail/index.do?id=999520
According to my heart rate monitor I have spend about 3000 kcal during my training sessions, that is by 50% more than suggested by the program.

2nd week - adjustment


Program is to run Monday or Tuesday, 60 min at 70% of maximum heart rate, Wednesday or Thursday, 45 min with variable intensity between 70 and 90% of maximum heart rate, and Saturday or Sunday, 75 min at 70% of maximum heart rate. Following this program one should release about 2500 kcal more than he will if only consuming energy on his basal metabolic rate during the whole week.

Second week, I have started by running 80 min and burning about 1000 kcal.
1st unit: http://sportstracker.nokia.com/nts/workoutdetail/index.do?id=1022918
Followed by 45 minutes interval run, burning 736 kcal.
2nd unit: http://sportstracker.nokia.com/nts/workoutdetail/index.do?id=1031704
Week ended with long, 115 min run at slow pace, burning 1368 kcal.
3rd unit: http://sportstracker.nokia.com/nts/workoutdetail/index.do?id=1041431
I was burning about 3000 kcal, again during the whole week, so about 500 kcal more than suggested by the workout program.

3rd week - assimilation


Program is to run Monday or Tuesday, 70 min at 70% of maximum heart rate, Wednesday or Thursday, 45 min with variable intensity between 70 and 90% of maximum heart rate. Friday 45 min at 85% of maximum heart beat rate and Saturday or Sunday, 75 min at 70% of maximum heart rate. Following this program one should release about 3000 kcal more than he will if only consuming energy on his basal metabolic rate during the whole week.

Instead of running I started third week with swimming.
1st unit: Swimming about 1.6 km, during 70 minutes.
At interval training I was running 47 min and 671 kcal were burnt.
2nd unit: http://sportstracker.nokia.com/nts/workoutdetail/index.do?id=1056300
Third training unit during the third week, I was running 47 min and 736 kcal were burnt.
3rd unit: http://sportstracker.nokia.com/nts/workoutdetail/index.do?id=1031704
At the end of the week, I took orienteering run for about 140 min and 1858 kcal were burnt.
4th unit: http://sportstracker.nokia.com/nts/workoutdetail/index.do?id=1075078
During the whole week about 3250 kcal were burnt by running, but during the swimming sessions measurements were not taken. However, I have exceeded suggested value of 3000 kcal per week to be burned by workout sessions.

4th week – flow


Program is to run Monday or Tuesday, 70 min at 70% of maximum heart rate, Wednesday or Thursday, 45 min with variable intensity between 70 and 90% of maximum heart rate. Friday 60 min at 85% of maximum heart beat rate and Saturday or Sunday, 90 min at 70% of maximum heart rate. Following this program one should release about 3500 kcal more than he will if only consuming energy on his basal metabolic rate during the whole week.

Same as the third week I have replaced first running unit with swimming.
1st unit: Swimming about 1.6 km, during 70 minutes.
During the interval running unit, I forget to note data from heart rate monitor, so I will assume that I have spent the same amount of energy as the week before at the interval training session, that is 671 kcal. I was running for about 47 min again.
2nd unit: http://sportstracker.nokia.com/nts/workoutdetail/index.do?id=1089943
During the 3rd unit I was running 13.5 km, for 83 minutes and 1281 kcal were burnt.
3rd unit: http://sportstracker.nokia.com/nts/workoutdetail/index.do?id=1099097
I have completed the running program with 20 km run, in 130 min, 1718 kcal were burnt.
4th unit: http://sportstracker.nokia.com/nts/workoutdetail/index.do?id=1110260
During the forth week only by running I have burnt 3700 kcal, data for swimming are not available.

So does this program work? Yes, indeed. I started the course with 85 kg, and ended after 4 weeks at 80 kg. However, one month later, after I have completed the course, I have started to gaining weight again, but my new mountain bike has arrived, so I guess sooner or later, I will have to test some workout for loosing weight by biking.

Until then, warm up and have fun with running :))

Monday, June 1, 2009

How much does it take to lose 1kg?

From Spreewald runde

I guess there are not so many people that have been blessed throughout the whole of their lives that have never been asking them self that question or: Am I too fat? As far as I know, those individuals are really not so common. Loosing weight is always a topic that people are interested in, and all of us at some point in our life want to lose one or two, or even several kilos.

So how much does it take to lose 1 kg?
From Spreewald runde

Well, the mass balance equation is quite simple. One need to perform more workouts and spend more energy then his intake is with the food. This is theory, but it is not so simple in praxis, since all of us are individual, and digestion is not exactly a linear function of the food intake. It depends from person to person, but it could also vary by each individual, for example depending on his physical activity and lifestyle. Otherwise, it would be easy to calculate how much energy and therefore nutrients do we need per day to sustain our basal metabolic rate and keep the mass balance equilibrium or reduce our weight if we want so.
From Spreewald runde

However, numbers is good for illustration, and below is one example for number crunchers. Our nutrients (focus is on protein, fat and carbohydrate) needs depend on our age, size, and activity level. According to various sources in literature, in order to get the value of our minimum daily protein requirement we need to multiply the body weight in kilograms by 0.8. Minimum fat requirement per day is estimated to be about 1 g per 1 kg of your weight. Standard value for the energy intake per day for people between 25 and 51 years old is 2400 kcal for male and 2000 for female. Although it is controversial, knowing your current weight and setting your realistic target you should be able to estimate how much energy in carbohydrate you need in order to reduce your weight. In order to do so, we also need to know that 1 g fatty food releases approximately 9 kcal on combustion, 1 g of carbohydrate and 1 g of protein approximately 4 kcal.
From Spreewald runde

According to that, 25-51 years old male, weighting 80 kg would need:
0.8 x 80 = 60 g of proteins, or 240 kcal
80 g of fat, or 720 kcal
That means that you need 1440 kcal (360 g) in carbohydrates in order to be at equilibrium per day.
Reduce that amount slightly and you should start to decrease your weight, however have in mind that it so not that simple, for example body fat burns slower than fat in food, the former liberates 7 kcal per 1 g, just as much as 1 g of alcohol would release.
From Spreewald runde

Usually reducing food intake does not work, so one needs also to increase his physical activity. Therefore, I am now testing running program recently published by the German journal Fit for fun. According to that program, if I regularly practice I should be able to reduce 5 kg in 4 weeks, by running 3 to 4 times per week. Now, I am at the end of the third week with significant progress, but I will report on that during the next weeks when I complete the course. Bellow is just simple answer to the question from the title, i.e. how much took me to reduce 1 kg weight. It took me about 6 hours, to cycle about 75 km and to paddling about 10 km:

View Spreewald runde 17.05.2009. in a larger map

Alternatively, you can have a look here for individual tour:

Cyclining from Cottbus to Lübbenau 41 km
average heart rate 127 bpm, maximum 164 bpm, energy 1375 kcal; total time: 2:16:24

Paddling around the Spreewald 9.5 km
average heart rate 132 bpm, maximum 162 bpm, energy 1276 kcal, total time: 1:56:18

Cyclining from Lübbenau to Cottbus 34 km
average heart rate 146 bpm, maximum 174 bpm, 1459 kcal, total time 1:51:21

That is in total, 4110 kcal or about 587 g of boddy fat. All I ate at that day was, except my usual muessli breakfast, was a couple of power bars, banana and some probably traditional German food (asparagus and potatoes on butter) and just some feta cheese and lamb's lettuce for dinner. Next day, indeed I have had 1 kg less than the day before.

However, during the week I went out with friends of mine for couple of drinks and dinner, and I got that mass back in less than six hour, just sitting, eating and drinking. Now, I am running regularly 3-4 times per week and during the past three weeks, I have reduced about 3 kg, but that would be another report, another post, during next weeks.

Saturday, May 16, 2009

Bear is coming home – trail running on the Medvednica (Bear‘s mountain)

From Bear is coming home

No, I am not Bear Grylls, and I am not going to show you how to survive in the open wilderness. I am just going to tell the story how I spend the last weekend on the Medvednica mountain. Medvednica would be lousy translated in English as Bear's mountain. Hence, the title. So, here we go!
As usual during my short visits to my hometown Zagreb, there are plenty of activity. Friends are calling me to join them for a beer or two even barbecues. My girlfriend is guiding a group of academy students to the exhibitions and museums of Vienna. Needless to say, I was invited too. So, at that Saturday, I could choose from several attractive leisure activities, but no, not me. Instead of couple of beers, I have decided to sweat some blood on the slopes of Bear’s mountain, before the return to my current hometown in Germany.
From Bear is coming home

It is about two years since I have taken part in my first trail running race. Here, I have extensively described that experience (sorry, Croatian version only). This time, there was not so much excitement as the first time, since meanwhile I have also taken part in several other trail running races in the frame of Croatian trekking league and also in several multidisciplinary adventures races. Some of them documented, but most of them still waiting to be written, and now I will invest some time to briefly document my last trail running experience.
From Bear is coming home

At the start, there are many acquainted faces. “Usual suspects” known from other adventure races, and even better known from various adventures’ online-forums. However, there are not so many people as usual, only about 70 bears, ready to run against wild, women and men, mostly in thighs. About 50 of them on the shorter (30 km, and about 1500 m height difference) distance and about 20 of them on long distance run (55 km and 3300 m height difference).
From Bear is coming home

Before the start, you can taste the smell of temptation. Usual nervousness could be felt in the air. People are copying control points from the map, and exchanging instructions between each other. I am trying to remain cool. I was grown up in the area, and I know the mountain. Organiser is saying his last words, and we are moving towards the start line in the tunnel, waiting for the go signal. We are waiting for several minutes here, but it is pretty cold inside here, and these minutes seem like hours. Finally, with the start signal, we are leaving the tunnel like wild animals released from chains. And hear we go.
From Bear is coming home

Thanks to my Nokia N78, I have recorded my track, so I will not go into much detail here. The entire route with speed and time needed to cover the distance between control points could be seen here (some more picture also included) or alternatively you can see more or less the same information on the map below.

View Bear is coming home in a larger map
After the furious start on the slightly sloped road, we have to calm down on the first steepest slope. As usual I have more than two litters of water in my backpack. It was really not necessary to bring that much since there are natural water sources in the mountain, but I prefer to remain independent of the conditions on the route. On the other hand it is not easy to run with such a heavy backpack. Other things that are mandatory on the trekking league races are first aid kit (whistle and rescue blanket included), headlamp, map and compass. Except that, I was taking with me a wind-stopper, trekking poles and some power bars and fruits in my backpack.
From Bear is coming home

We are very slow on the very steep slope before the first control point. It took me slightly more than a half an hour to cover the first 3.3 km. After that, terrain goes downward towards the Medvedgrad castle. Most of the people are running, but I want to avoid a risk of overuse and save my legs from injury. I am joined with two other guys that I have met on the Velebit and Risnjak trails. We are going on the moderate pace to the second control point. Somewhere on the middle between two control points, we were joined with some other guys. They tried to run faster, but some of them got lost, and at the end came after me.
From Bear is coming home

At second control point, Medvedgrad castle, there are about 9 km behind us, and 21 to go. We are moving on. Before the third control point, we have met just one racer coming from opposite direction. Since, we were not exactly sure where are we, at the moment we thought that we were lost, but that was not the truth. Actually, she losts control and her way. After the third control, we hardly met anyone. We were passing on the northern side of mountain, across the renowned FIS slalom piste.
From Bear is coming home

We were not sure if we took the longer way than others since we hardly met anyone until the forth control mark. We have met two racer, from the long distance category. After, stepping over Horvat’s steps and fifth control marker, there is one last steep slope over Hunjka, and then downhill over Danjka towards the last control mark and final run down. My friends decided to rush down, while I was saving my knees on moderate pace.
From Bear is coming home

I was quite surprised with myself when I finished the race. Somewhere about the middle rank or slighlty worse, but for me this race did not have competitive character at all. For me it was more important not to exhaust myself. Complete results are here. Perhaps I could do that at slightly faster pace. However, at the end I am glad I did not. After the massage at the end of the race, and several pieces of pizza, couple of beers, I guess I was able to go to the after-trekking party in the legendary punk-rock-alternative club Jabuka. Unfortunately my return flight was scheduled for the next day early in the morning, so I have had to skip that one, but I hope that other trekkie enjoyed their stay at after-trekking party in Jabuka. I will have to wait some other chance to practice my bear’s dance.

Sunday, May 10, 2009

Looking for the perfect mountain bike


During the several past years mountain bike industry has gone through strong diversification. 20 years ago there were only mountain bikes (MTB), mostly hardtails. About 10 years ago, the first big MTB dilemma hit the market: fully or hardtail? During the several next years MTB fully-s started, to take over hardtails domination. In the beginning just coyly, but today very boldly! But that was only the beginning. Further diversification comes from the various applications: cross country, race-machine, mtb-marathon, tour, Alp-crosser, all mountain, downhill, enduro, freeride, dirt. Now even subcategory started to appear.

Mostly the specialised MTB journalist invented these names. Similar as the rock-critics fighting to coin the most creative name for the new music, these guys are inventing new MTB subcategories. However, people were crossing Alps with mountain bikes even 20 years ago, and all the present-day bikes coming from any of their subcategory are so much better than any of all that 20 years old bikes. So, my guess is that any of the present-day bikes will take you to the most challenging adventure, if you determined to do so. So, why bother reading reviews about different bike types and performances? Why not, just pick up some entry level mountain bike and go on the trail?

I guess because we are not living in the perfect world, but in the world predominated by consumerism state of mind, rather than enoughism paradigm.

If you could switch your state of mind towards enoughism just choose one of the entry levels MTB and do not bother to read reviews. (Hint: Ghost ASX 5100 would be the perfect choice.) On the other hand, if you like me undetermined, or for whatever reasons you want to ride on the cutting edge bike or tune your own bike, proceed reading and perhaps help me to choose or build my own perfect bike. In order to find that out, first we need to define area of application.

Prerequisites

Since I live at north-east of Germany at the moment, intended use would be in German low mountain range (Deutsches Mittelgebirge: Sachische Sweitz, Harz, Erzgebirge…) at least one weekend per month or hopefully more often. So I hope to ride at least 100-150km with 1500m height difference per month (rough estimated) on regular basis. Since, I coming from Croatia, I spend my holidays on the Adriatic coast. Height difference from sea level to the highest mountain peaks is something less than 2000 m – a perfect riviera. For the highlights of the seasons I hope that during the time, I will get fit enough for some intermediate alpine crossing. Ambitions does not end here, I would also like to take part in some MTB marathon and even multidisciplinary adventure race. According to that, I have decided that I need a bike from all-mountain category.

All-mountain – set-up

Diversification of MTB categories is mostly determined by the frame-set and the suspension deflection (front usually 100-140 mm and rear 130-140 mm). Other diversification criterion is disc brakes sizes (recommended at least 180 mm, at front and ear, but often 200 at front wheel. Wheels to support tire from 2.25 inches or even better 2.4 inches width. A gear-shifting does not play an important role here, but the more expensive it is, it would be lighter (each gram counts) and probably more reliable, therefore it is expected to get better overall performances to the bike.

According to that set-up and German MTB journals, Canyon Nerve AM 8.0 is the best all-mountain bike that one could get on the German market in the price range about 2300 EUR, so I have called Canyon, but they seem to be very busy. It was not easy to get them on the phone, but after I got them, I was very disappointed to hear that if I order my bike today (beginning of May, 2009) I would get it in the middle of August. So, I have started to look for alternatives. There are two possibilities, either to order some complete bike or to build my own.

1. Complete bikes:

1.1 Ghost AMR 7500 plus – 2300EUR
1.2 Cube Stereo K18 – 2200 EUR
1.3 Radon Slide 8.0 – 2400 EUR

2. Build my own:

2.1 Framesets

1.1.1 Canyon AM frame set, although bikes will be available only in 3 months frames are available immediately for 1200 EUR with FOX float RP 23.
1.1.2 LiteVille is available for 1800 EUR with FOX or DT Swiss SSD212L tuned
1.1.3 Fatmodul new ALL-Mountain frames are in development, and it would be available in winter 2010.

2.2 Forks
2.2.1 Fox 32 TALAS RLC cca 870 EUR

2.3. Brakes

2.3.1 Avid Elixir 203/185 about 300 EUR
2.3.2 Formula the One 200/180 is about 500 EUR

2.4 Wheels
2.4.1 Shimano XT
2.4.2 DT Swiss

2.5 Gear-shifting
2.5.1 Shimano XT or mix it with SLX to reduce the price
2.5.2 SRAM X.9 or mix it with X.7 to reduce the price

Looking at the prices of individual components it is obvious that, it would much more expensive to build my own bike, then to buy assembled one. However, during the next days I am going to visit some of the bike-workshops in vicinity to see how much it would they charged me to order the parts and assemble the bike for me. Until the next time, if you have some advice for me, I would be glad to hear it.

Happy shopping, happy biking!

Tuesday, April 21, 2009

Running Joomla on Pentium MMX

We all have some old computer lying useless around our apartments. Some acquaintance of mine had also one. An old Pentium MMX with 46 MB RAM and 20 GB hard disk, lowered with Windows 98. Equipped with the net card and floppy drive but CD-ROM drive did not work. Since she did not know what to do with that old box, she gave it to me. Pretty useless machine, you might say. Indeed, comparing this configuration to the cutting edge present-day home computers, but you can still try to learn that old box some new tricks. Ooouh, yeah!

You can even set up web server with Content Management System (CMS), such as Joomla! So, here is brief report how I did that. First you will need to set up some modern operating system. My choice is Debian, but probably any of available Linux base systems will do, so you can choose your favorite distribution. Since installation of Debian is thoroughly covered at their web page, I will not go into detail here. I will just briefly report that I have managed to install Debian version 4 (etch) - base system from 1.4” floppy disks (you will need three of them, if you decide to follow that way). After installing base system, first package that I have installed is OpenSSH (#apt-get install ssh - This command will install the OpenSSH server and client.), so I could access it from the other machine.
Apache web server and all the other prerequisites could be installed in a similar manner, but before you do so, it is advisable to check which versions will work with your Joomla package. You can find installation instructions and which versions of PHP, Apache, and MySQL you need, here.

Then you can proceed in the similar manner:
#apt-get install apache2
#apt-get install libapache2-mod-php5
#apt-get install mysql-server
#apt-get install php5-mysql

There is also Joomla package for Debain, but apt-get installation did not work for me. So, I was following instructions available at Joomla web page.
These are quite simple. Just download and unpack Joomla package in the www directory. In most cases that would be /var/www and follow the instructions. If you get into trouble just google it. It is very likely that your issue have been already resolved. After putting some content on your site, you might want to share that with the world. If your box has a dynamic IP you have several choices for your net presence domain. Check no-ip and dyndns. It is also important to have your local IP address (home network IP) and port properly forwarded through your firewall. If everything is set up correctly, it should work!

Update: I have upgraded my Debian to version 5 (lenny). I did network setup since there is no support for floppy installation anymore. It took very long to install only the base system, so be patient and have something to keep you busy while you waiting. I have also updated Joomla to the most recent version, and I am happy to report that it works with the most recent versions, on the old dusty Pentium MMX machine.

Sunday, April 5, 2009

Longer middle distance at slow or moderate pace


This is my middle distance (13-14 km) slow or running at moderate pace running routine:
http://sportstracker.nokia.com/nts/workoutdetail/index.do?id=825276
Before I have bought GPS equipped N78, I have measured the distance with pedometer and cyclocomputer and booth methods gave about the same results as the GPS measurement. I have to check my old notes for the exact value, but the distance I was running is about 13.5 km or perhaps about 100m or 200m longer or shorter. I have several landmarks along the route. The distance between them is about 1km, and accurate values are available at the above mentioned address. I try to run at different pace between them. My workout routine could vary depending on my general health and fitness conditions. However, there are several general rules that I am trying to follow. I run from my starting point (usually my apartment) to the first landmark (about 1km) at very slow pace, just to warm up. At the first landmark I perform stretching about 3 minutes (Note that GPS showed lap distance 0km, but average speed 0.4 km/h, so this is I guess order of magnitude of the GPS error.) and then at moderate pace to the second landmark. Depending on my workout target it could be that I am running second to third landmark at maximum speed, and all the other lap distances are individual, and target dependent, except for the last two. At the penultimate lap distance, I slow down to moderate or slow pace, and the last lap distance I run slowly or even go walking. Here is some more statistic not available from GPS device, but from my heart rate monitor, I have spend 7% or 6:49 min of the workout in health zone (pulse rate between 108 and 144 bpm), 32% or 31:46 min in the fitness zone (pulse rate between 145 and 165)and 60% or 59:02 min in the power zone (pulse rate between 166 and maximum value for this workout). Maximum pulse rate was 184 bpm, and average was165 bpm.

Needless to say that I am hardly waiting Polar Bluetooth Wearlink, a belt for integrated heart rate monitoring on the device (any Nokia Nseries cell phone) that is capable to run Nokia Sports Tracker software.

Leave a note if you like or just let me know if you running somewhere around Spreewald.

Sunday, March 29, 2009

Meteorological reanalysis for the masses!

What was the weather like on the day when you were born?

Have you ever been asking yourself what was the weather like at the day when you were born? And what consequences, if any, could it have for your life? Oddly strange, people tend to develop their own beliefs, including but not limited to that, that movements and positions of celestial bodies correspond somehow to events experienced on a human life time scale. Even more, there are people, who claim that they can somehow understand and interpret correlation between celestial bodies and each individual’s life, especially if that individual is willing to pay for that enlightenment. Funny enough, how people tend to believe that such distant objects could have any influence on their life but they do not take into account mundane phenomena like everyday weather or even political and sociological or economical circumstances at the time they were born. However, I cannot answer these questions and it is not my job to do that.

Being a climate scientist my job is to investigate climate of the past in order to make educated guess about possible climate regimes in the future. Just for fun, I would like to investigate if there is any correlation between weather at the day someone is born and his life afterwards. I doubt that I will have much time to do that seriously, but if enough people get interested maybe something turns out of it. Therefore, I am going to provide ingredients for DIY geeks, willing to try some tweaking on their own. Luckily enough, most of the ingredients are available online and most of them are available in public domain or with some restrictions for commercial use. So, here we go!

Data and Visualisation

The most important component is of course data, that is information about the atmospheric conditions at the day of your interest. There are several sources available but the best applicable should be meteorological reanalysis, these are European Centre for Medium-Range Weather Forecasts Reanalysis (ERA-40)
http://data-portal.ecmwf.int/data/d/era40_daily spanning from September 1957 to August 2002 and NCEP/NCAR reanalysis:
http://www.cdc.noaa.gov/data/gridded/data.ncep.reanalysis.html spanning from January 1948 to present.

So if your birthday happened to be after 1948 you can make plots of the weather conditions for that special day of yours. Temporal coverage of the data are 4-times daily. Spatial coverage is rather coarse, 2.5 degree x 2.5 degree, but it is for the whole globe 0.0E to 357.5E, 90.0N to 90.0S (144x73 global grids). With NCEP/NCAR reanalysis is even possible to produce online plots and print them in postscript, png or gif format. Here, I will demonstrate how to do that for the temperature at the 2 m (T2M) height above the surface, for the Adriatic Sea region, at the 9th of February 1971.

At the web page:
http://www.cdc.noaa.gov/data/gridded/data.ncep.reanalysis.html choose surface and on the next page click on the plot below Create plot/subset in the Air Temperature 4-times Daily row. On the next page click on Make plot or subset and then you have possibility to select the region and time of your interest. There are several plot output options you can play with. I suggest to make plot on white background with fill/shade option. If your region is small it is advisable to scale plot to 150% or even 175% to increase the image. Contour range should also be adjusted to fit the range of actual data. You might need at least twice to plot your data, first time to see what is your actual range of data (minimum and maximum value are printed on the plot, so make sure that your range is between these two value), and next time with adjusted range. After you click on Create plot or subset of data you will get the picture which you can save with the right click of your mouse, but you can also download the data in netcdf format in order to visualise your data offline with visualisation package of your choice.

I will write something about that later, but now lets just plot some other parameters. Same as T2M we can repeat the procedure for other surface parameters, such as precipitable water content and mean sea level pressure. For that purpose click on Specify a new image from the NCEP Reanalysis Surface Level data set and click on the variable that interest you the most.

So from all this pictures you can see that 9th of February 1971, about midday was sunny day with temperature about 5-6 deg Celsius in Zagreb (Croatia). High pressure field dominated above the Adriatic Sea. My mother agree with that!

Now, if you want to make your pictures reflecting your individual preferences you can manipulate them with some of the popular graphical package (GIMP, Photoshop, or similar). Even more, customisations are possible if you download the data and use one of the freely available scientific data visualisation and analysis packages, such as ferret, GrADS, GMT or similar, but how to do that is out of scope of this post for the time being. In some of the next posts, I might write about downscaling and increasing spatial and temporal resolution of your data in order to produce high-resolution images or even animations with decreased time step, perhaps rendered in 3D. Depending on the feedback I might consider to build database based on CMS (such as Joomla!), containg information about weather (from reanalysis and from witness description), socio-political and economic situations and some selected informations from respective person's life.


I hope you enjoyed this trip, have fun!

Tuesday, March 17, 2009

Trekking gledan kroz prizmu outsidera - dugogodišnjeg teoretičara pustolovnih igara koji se oduvijek htio i praktično okušati u istima

Kao neki uvod o teorijskim aspektima trekkinga i pustolovnih igara

From Obrana i posljednji dani
Kad me sudba kleta na questu "trbuhom za kruhom" prognala iz domovine nisam ni slutio da će se pustolovno-trkačka scena u Hrvata toliko razbuktati da bi se i za mene u skladu s mojim mogućnostima našla dostojna utrka. Prije je uvijek bio problem u krugu prijatelja i poznanika naći tim istomišljenika koji bi se usudili uopće krenuti u pustolovnu utrku, a da ne govorimo dalje o problemima oko uigravanja i slaganja mentalnih sklopova u timu. A frend i ja smo baš počeli slagat ekipu, tamo negdje u zimu 2002/2003.

Možda smo i odradili koji zajednički trening, no mentalno smo bili determinirani i krenuli se lagano spremat za Terru (ili se tada još zvala Bjelolasica adventure race?). Skoro da smo i našli kritičnog četvrtog - ženskog člana, jer tada je uvijet bio da timovi budu mješoviti, četveročlani. No meni je tada uletila ponuda iz Njemačke koja se ne odbija - job na Institutu za istraživanje mora u grupi za teorijsku fizičku oceanografiju. Pregledom zemljopisnih karata utvrdio sam - Oldenburg, gradić u kojem bi trebao provesti nekoliko sljedećih godina, čini se idealnim za izživljavanje adrenalinskih tripova weekend-wariora u kombiniranim biciklističko – kajakaškim turama. Na pola puta između Hamburga i Bremena činilo se da ni kulturno umjetnička ponuda ne može da omane. U realnosti, Oldenburg, kojem kao i svakom provincijskom središtu tepaju da je metropola, sveučilišni je gradić i sa svojih 150 tisuća stanovnika bio bi jedan od većih gradova u Hrvatskoj, no na mapi većih gradova u Njemačkoj – nema ga na mapi.
“Na mapi ga nema,“ kako bi to rekao moj drug Boske i dodao, “a navečer oko 6-7 kad zatvore shopping centri nema pasa na ulici. Ko da je neko pustio gasa…”

A kako je krenulo prvih mjeseci, udarnički, posao, menza, šljaka, kuća, šljakica, pa doma štrikica, i opet posao, kuća tu i tamo birtija, pa opet zakrvaljenih očiju šljakica. Nedostatak socijalnog života pokazao se zapravo prednošću. S vremenom krenu posao. Uhodo se! Našlo se vremena i za weekend-warrior aktivnosti, te hodočašćenje hramovima s raznolikim kulturno umjetničkom ponudom.
From Wattwanderung

Wattwanderung, gacanje po mulju i prelazak za vrijeme oseke na neki od istočno frizijskih otoka, te povratak trajektom za vrijeme plime, kajakom po Hunti i spletu kanala za regulaciju plovidbe, mountain bike-om po pješčanim dinama nastalim izostatičkom prilagodbom zemljine kore nakom povlačenja leda za zadnje deglacijacije.
From Durch die Berge
To su tek neki vrhunci njemačke mi pustolovne karijere, pa kad bude volje, želje i vremena nešto od toga ću i pribilježiti na uvid pustolovnoj zajednici u domovini. Od samih početaka gledam s toplom ljudskom zavišću kako ta pustolovna zajednica vezna uz trekking ligu i adventure-sport raste, pa eto mog priloga koji možda potakne nekog novog pustolova da se okuša u nekoj od utrka.
From Gusle po Hunti
A s trekking ligom nestaju svi problemi oko uigravanje timova, već naprotiv poznanstva na trkama omogućuju da se lakše nađe srodna duša za pustolovinu. Čini se da su majstori Šimun i Elvir s trekking ligom baš pravo pogodili i ponudili pustolovinu po mjeri svakoga.

Pripreme i logistika


Još u ljeto prošle godine jedva da sam mogao istrčati 5 minuta po ravnom, a onda sam na netu našao neki program koji uz dosljednu primjenu omogućuje svakome da istrči pol sata u komadu. Kupio adekvatne tene, pulsmetar i obavezne tajice. Nakon 3 mjeseca trčao sam cca 4-5 km za pol čuke, a onda sam krenuo dizati kilometražu. Uz to sam uveo plivanje jednom do 2 puta tjedno, yogu skoro svaki dan, a na posao sam išao s biciklom. Počeo sam nešto i pazit na prehranu, uglavnom prema
informacijama dostupnim na netu. Sad trčim/joggam (streching, pliometrika i kojekakve trkačke vježbe koje se po njemačkim priručnicima za pustolove zovu lauf-ABC) 10 do 15 km u sat i pol do dva bez nekih bolnih posljedica drugi dan, tak da sam se osjećao spremnim za trekking utrku. Trebalo je još samo da se na kalendaru poklopi termin boravka u domovini za vrijeme utrke.
I eto me desetak dana prije Medvednica trekka u Zagrebu. Pa ipak jedno je trčat cenera po ravnom, a drugo je savladavat visinsku razliku od soma-dva metara. Osim toga iako sam Medvednicu prošao uzduž i popreko, uglavnom s mountain bikeom, zadnji puta je to bilo prije 4-5 godina, pa ne bi bilo loše u sklopu visinskih priprema odraditi i malo orjentacije.
Proučio sam planinarsku štreku i obzirom da imam raskupusanu kartu Medvednice iz 1995. uspio zalutati pri prvom pokušaju da nađem Gipsovu stazu. Gore sam došao kombinirajući prilaz vrhu Leustekovim putem i stazama #57 i #15. Rastegnuo se na vrhu, istrčao do Hunjke stazom #44 i dole preko Puntjarke stazom #18 prek pilane do tunela.

Za 2 i pol sata prešao sam petnaestak kilometara. Pri drugom pokušaju uspona i savladavanja planinarske štreke uspio sam pronaći Gipsovu stazu (heh, valjda je malo zarasla od kad Janica više ne trenira), stigao do vrha, a onda juriš put Grafičara i dalje za G. Bistru. Tamo negdje nešto prije Rasuha satuklo me lokalno grmljavinsko nevrijeme. Kako pojma nisam imao koliko još ima do Bistre, a komadi leda koji su padali podsjećali su me na paranormalne pojave iz X-filesa odlučio sam se za povratak. Na Bistranskom sedlu sija Sunce i tamo se sušim i onda pravac Francuski rudnici, pa na Vrh preko Crvenog spusta, a onda po Leusteku dole. Za cca 6 sati koliko sam proveo na kiši, tuči i Suncu, prevalio sam 20-tak km. Planinarsku stazu sam sada po dijelovima barem teoretski poznavao i procijenio sam da će mi trebati 4 do 5 sati da je pređem, što bi bilo dostatno za plasman od 20-tog do 30-tog mjesta prema rezultatima od prošle (2005.) godine.

Sad je valjalo organizirati logistiku, kako doći do starta, što ponjeti, što pojesti. Zovem frendove, i iako su svi voljni doći navijat nekako im se pokret u 8 ujutro čini nepremostivom preprekom. S druge pak strane poučen iskustvom stečenim odrastanjem na kvartu koje je dalo generacije i generacije uglednih izbacivača iz zagrebačkih noćnih klubova, ideju prešetavanja kvartom u tajicama i vožnju tramvajem, pa makar u taj rani jutarnji sat odbacujem kao podhvat visokog rizika. Čitam na adventure-sport forumu, škvadra se žestoko nabrijava. Najviše se ističe Chura, nadahnutim komentarima, naputcima i kraticama. Spasonosna ideja je da ostavim oglas na portalu, pa me možda neko skupi. I bi tako. Na moj se oglas vrlo ljubazno javio Dragan Janković da me pokupi na križanju Vukovarske i Držićeve.

Dan prije trke uzbuđen sam kao adolescentica kojoj je lokalni dripac obećao izlazak. Sve je sređeno, pregledavam kartu i procjenjujem koliko će mi vremena trebati da prođem stazu. Bojim se poteškoća jer nikad nisam kretao sa vrha. Penjanjem od tunela do vrha, ipak se mišići zagriju i bolje pripreme za trk prema dole. Prema klasifikaciji na karti Medvednice (izradio Željko Smerke, 1995.) Leustekov put je lagani put težine 2 (postoje još i težine 1 i 3, a osim laganih puteva postoje još turistički putevi, srednje naporni i naporni putevi). Udaljenost od starta na vrhu do KT1 kod stanice žičare je oko 5.5 km, a visinska razlika oko 700 m. Cijenim da će mi za to trebati oko 40 minuta. Gipsovog puta na mojoj karti nema. Cijenim da je udaljenost do vrha oko 5.5 km, a visinska razlika 700 m, pa odokativno procjenjujem da će mi nazad do vrha ako ne nađem tu famoznu kraticu o kojoj svi govore trebati više od sat vremena. Od vrha do Grafičara je oko 2.5 km i to bi mogao preći za 15-tak minuta. Od Grafičara do G. Bistre po stazi #46 je 5.8 km, a visinska razlika je 710 m, put je lagani težine 3. To bi mogao preći slično kao Leustekov put za 40 do 50 minuta. Po stazi #42 od G. Bistre do Vrha je 5.2 km, visinska razlika je 810 m. Za to će mi sigurno trebati preko sat vremena. Dakle ukupno oko 25 km, trebao bi preći za 4 sata i 15 min.
Zovem ekipu da vidim ko će doći navijat. Hvalim se da sam sredio prijevoz, s ponosom pitam jer znaš s kim idem gore, naivno misleći da su zvjerke planinarskih sportova poznate široj javnosti? Znam, šeretski odgovara ovaj, Stipe Božić.

Case study: Medvednica trekk 2007, 3. izdanje

Noć uoči trke spavao sam mirno. Ujutro sam srknuo 2 čaja (zeleni i rooibos), maznuo muesli s medom i mlijekom, te točno u 8 bio na dogovorenom mjestu. Janko je bio točan. Upoznaje me s Veronikom koju smo odbacili do Branimirca. Sa žaljenjem veli da mora raditi i pita me što me nagoni na trku. Ha dobro pitanje, pokušavam nešto suvislo odgovoriti, ali se više i ne sjećam pravog smisla mojih riječi. Trkeljnuo sam nešto o zanimljivoj galeriji freakova koji se pojavljuju na adventure-sport portalu, pa reko kad se već formirala pustolovno trkačka scena, volio bi u tome sudjelovati. Do vrha vrijeme prolazi brzo. Godi mi Jankovo društvo i hrpa korisnih informacija koje ovaj prekaljeni lisac nesebično dijeli sa mnom. Tako sam saznao razliku između planinskog trčanja i trekkinga, kako se pripremiti/prehraniti u tjednu prije trčanja maratona. Kaže Janko da je po zahtjevnosti, za organizam planinarska dionica ekivalentna maratonu. A počela se nazirati
i ideja o lokaciji kratice na 5/6 stup žičare. Na vrhu, proučavaju se karte i dijele savjeti. Pažnju mi privlači markantna pojava lika s Lemmy look a like (Motorhead) stiliziranom bradicom. To je dakle Chura, fakat legenda. Zvjeram okolo i pokušavam skužiti ko je ko. Prepoznajem Jagodu, geMparda i Kravoja, a to su valjda u ovom času i najeksponiranije zvijezde trekking lige. Ferre još nema, a ni Elvira i Dariju ne razaznajem u mnoštvu. Janko me upoznaje s ekipom. Sve je fino ležerno i ništa ne ukazuje na to da će se svo to silno mnoštvo kroz par trenutaka u mahnitom stampedu stuštiti niz obronke Medvednice. Sajmon daje posljednje upute uz slikovitu demonstraciju sa gumi-gumijem kako se provući kroz bodljikavu žicu koja je razapeta na jednom dijelu puta i svi su spremni za start. Posljednji srk pomno smiksanih bučkuriša i krenulo je uz potmulu tutnjavu, ispod vučnice na Bijeloj livadi. Dalje po Leusteku, tutnjimo i protrčavamo pored unezvjerenih planinaraca i sakupljača potpisa. Jedan trekker na moj očigled na trenutak gubi ravnotežu i skoro završava u provaliji. Sve više postajem svjestan kako ovo i nije tako bezazlen sport. Negdje kod Adolfovca skužim da je ispred mene onaj markantni lik s bradicom Lemmy look a like, ovdje znan kao Chura. Sramežljivo pitam ima li ovdje neko sa Motorhead stylingom bradice? Javlja se legenda. Velim da smo sad negdje u blizini te kratice koju opisuje na portalu, pa ak nije bed da me uputi gdi je to. I pokaže on meni to skrovito mjesto. Svaka čast care, odužit ću se nekom zgodom - pivom. Na KT1 stižem za moj pojam nakon fenomenalne 31 minute. Okrećem nazad i ubrdo, na trenutak premišljam bi li pošao Gipsovim putem ili ipak kraticom, jer Janko reče da i ako nađem skretanje za kraticu nije sigurno da se neću putem do 5/6 stupa pogubiti u šikari. Odlučujem se ipak za kraticu. Srećom ima ih još koji idu tim putem, pa hvatam priključak. Sudeći po slikama na portalu rekao bi da su to Tea Đurek, a po krvavim tragovima i ogrebotinama pretpostavljam da se njen pratioc zove Krunoslav Herceg. Nemoj nas izgubiti kaže mi ona, a meni se čini da bi podnio i malo jači tempo. Ubrzo nam se priključuje i četa đaka koja se zapičila po Leusteku, a onda su nas skužili i sustigli. Neko iz te gomile traži brži tempo. No eto nas nakon 28 minuta na KT2. Stric na kontroli ohrabruje nas da smo tek 10 minuta iza vodećih. Čini mi se da se na trenutak izdvajam iz grupe i jurišam solo prema vrhu. No to je samo privid jer sve vrvi raštrkanim trekkačima po obroncima Medvednice. Na vrhu sam nakon 1 sat i 32 minute. Krećem oštro i suvereno put Grafičara, no puls mi je previsok. Srce divlje lupa, pa usporavam. Neka bakica i dedica pitaju me gdje je Grafičar. U prvi mah mislim da se radi o nekoj provokaciji, tj. da im je unuk u trci, a da je njih poslao da ometaju druge takmičare. Suluda brija, a? Pokušavam im nešto odgovoriti, ali ne uspjevam se zaustavit i dok sam nešto propentao već sam prošao pored njih. I pičim dalje. Nešto kasnije, neki me planinarac pita jesam li sreo neke planinare. Tamo na onoj strmini pred Grafičarom stiže me i presiže grupica u kojoj je Tea Đurek i sijedokosi lik kojeg sam kasnije prepoznao na proglašenju kao trećeg u planinarskoj kategoriji. Taj se časni sjedina tako spotaknuo i prosuo po podu da sam mislio da ćemo ga žličicom skupljati. No on se odmah diže. Ja pitam jel sve u redu? On otresa prašinu i trči ravno na postolje, ostavljajući me oblaku prašine. Svaka čast! Do Grafičara sam ispraznio čuturice s isotoničnim napitkom, pa ih popunjavam vodom. Prolazno vrijeme od vrha do Grafičara mi je oko 15 minuta. Sjurujem se put G. Bistre. Na trenutak razmišljam o toj kratici kroz koprive i sjuravanju prema Bistri. Gledajući na karti mogo bi se dočepati potoka, pa lagano niz korito. Pa ipak svjedočio sam danas dovoljnom broju padova i nezgoda, tako da se odlučujem za konzervativnu varijantu. No, tamo negdje oko 500 m iza Bistranskog sedla skužim lika kako se koleba, skreće s puta. Na trenutak pomislim da ga slijedim, a onda mi padne na pamet da se možda ide snuždit i ne bi bilo zgodno da ga pratim. Prizor je to koji me podsjeti na završnu scenu Kaurismakijeva filma, Leningrad Cowboys go America, u kojoj manager banda nestaje u pustinjama Mexica među kaktusima. Pitao sam se, hoću li ga opet vidjeti, ili će nestati poput managera u alkoholnim parama tekile? Nastavljam po šumskom makadamu. Stiže me Krunoslav. Boji se da ne zaluta. Kaže da se prošle godine spustio u susjedno selo zapadno od G. Bistre. Kažem mu da ne brine, da smo na dobrom putu, a tamo negdje prije Rasuha više nisam mogao pratiti njegov tempo. Po izlasku na asfalt srećem Churu i dvojicu muškaraca u tajicama. Pitaju me gdje je Grafičar? Ja gledam zbunjeno i sluđeno. Pitam se što im se to desilo na kraj sela G. Bistre i što oni uopće ovdje rade? Jel ih na ulazu u selo dočekala razularena seljačka hajka ili pak neko opako čudovište, pa bježe glavom bez obzira u suprotnom smjeru? Ili ih je sludilo pretjerano konzumiranje tih njihovih što legalnih, što ilegalnih preparata. Chura i sam priznaje da je sklon drmnut pivo ili gemišt tijekom trke. Mudro zaključujem da je posrijedi ipak provokacija, a da su dečki na tragu neke kratice. Idem dalje do KT5 kod rotora na ulazu u selo. Prolazno vrijeme je 42 minute. Na rotoru neki stric zalijeva cvijeće i nudi grupici trekkera kod KT5, da ih za gablec (četvrt kruha i dvajst deka parisera) prebaci do Lugarnice na Oštrici. Kategorički odbijam takvu nemoralnu ponudu. Kratko premišljam bi li za Churom i cestom do Lugarnice. Pitam se odkad je taj asfalt tu i pretpostavljam da je to još jedan od ingenioznih Bandićevih projekata. Navodno je nekad davno na Lugarnici bio planinarski dom, ali je zbog preslabe frekvencije planinara zatvoren. Umjesto slike ovdje ću ubacit digresiju, kako mislim da je to ona lokacija koja se pojavljuje u Smogovcima, kad Nosonja demonstirara poznavanje botanike i prepoznavajući među korovom i indijsku konoplju. Bilo bi mi draže da se taj objekt renovirao, nego da se grade asfaltne ceste po Medvednici. S gnušanjem odbijam ideju da idem po asfaltu i krećem stazom #42 prema vrhu. Moj primjer slijede i ostali. Tu prvi put srećem mlađahnog lika u plavom koji se gubi po svim mogućim smjerovima. Uspio je dok sam ja cvikao kontrolu, bezglavo otić dalje prema Bistri, vratit se nazad pa prema Rasuhama, a kad je shvatio kamo ide većina i on se priklonio toj struji. Nakon vinograda, formira se poveća grupica i plazimo svako u svom ritmu po strmini. Tu me pretječe i jedan par iz Slovenije, prema slikama sa portala mislim da je ženski dio para Simona Trobec. Po putu i uz stazu leže izranjavani trekkeri. Vidaju rane i žuljeve, malo glume, malo previjaju ranjenike. Idemo dalje i već smo ponovo na asfaltu prema Lugarnici Oštrica. Na Lugarnici je lagano zujka, prošao sam ovuda davno na montiću, ali me sad zbunjuje nova konfiguracija terena generirana asfaltnom podlogom. Grupa se rasformira, dečki zamiču u nepoznatom pravcu. Jedan par koji je zajedno sa mnom zaostao za grupicom vadi kartu. Ja nemam strpljenja čekati. Intuitivno krećem u šumu i nailazim na markaciju staze #42. Dovikujem im da krenu za mnom jer sam našao stazu. Ubrzo me stižu. Pričaju mi o Mosoru i da nije tak strašno kak se piše na portalu. Stižemo na Krumpirište. Moji novi znanci odmiču s lakoćom koja plijeni, a ja s nevjericom gledam u strmopizdinu od skijališta i premišljam kako da to ekskiviram. Grupe trekkera mile poput mrava uz to brdo, a meni se taj uspon čini poput neprelaznog zida. Odlučujem se da ga pokušam zaobići, što možda i nije bio najpametniji potez, jer sam si samo produžio put, a strmina je čini se ostala ista, samo sam je savladao s druge strane. Sad me noge tek jedva vuku. Dečki koje sam putem upoznavao, okrenuli su kontrolu i idu dalje prema Hunjki. Ohrabruju me, još malo stari, dovikuje jedan od njih. Za mene je cilj tu na stotinjak metara. Sa žaljenjem konstatiram kako sam propustio izraziti Sajmonu muzičku želju koje je ovaj obećao ispunjavati na after trekk partiju.
Kasnije sam među komentarima utrke čitao da je bilo i takvih likova koje si u teškim trenucima iznemoglosti dodaju poticaj pjevušenjem Einsturzende Neubauten. Premišljam koju bi to stvar ja volio čuti dok ulazim u ciljnu ravninu. Meni da digne adrenalinski prag, a razularenu gomilu da privede u ekstatični trans ko kad Mirko Filipović ulazi u ring sa zvucima Wild Boys od Duran Duran. Tradicionalne "Ako umram il' zaginam" ili možda "Goranine čobanine", ili pak klasik od Killing Joke iz osamdesetih: "A southern sky"? Ne, ne, to je prelagano, a onda mi u ušima zapraši nešto recentno, Killersi "This River is Wild"! Godspeed you boy!, zadnje je što mi je palo na pamet prije nego što me je Sajmon pitao jel idem dalje ili sam gotov. Pa možda i nisam predstavljao tako iznemogao prizor kad je ovaj mislio da bi mogao poći dalje. Četiri sata i 2 minute, i bolje nego što sam procjenio.

Kao neki zaključak

Eto, skinuo sam pustolovno trekkački junf. After party nisam pohodio, jer valja obići rodbine u tim kratkim posjetima domovini, tako da ne bih mogao reći da sam se u potpunosti integrirao u pustolovno trekkačko pleme, no bit će valjda još prilika. Ono što sam htio reći ovim tekstom jest to da kad sam ja koji se nikad nisam disciplinirano bavio nekim sportom, osim tek tradicionalnim kafanskim (na ruku, čize-blize i sl.) uspio završiti trku, uz malo truda, želje i volje svako bi to valjda mogao, pa se onda vidimo na nekom bregu!

Sunday, March 1, 2009

Tracking devices for the masses - no handy to loose

Last month (February, 2009), for me was indeed month of tracking devices. Thanks to google maps I was able to trace my route from Cottbus via Braunlage (Harz) to Oldenburg/Bremerhaven and back to Cottbus. One week later, at the slopes of Dolomiti, using ski-pass for the ski-lifts, I was able to trace my carves in the snow. Indeed, an outstanding application of modern electronics. But, the winner of the last month Tracking devices contest is definitely handy-finder (handy is German word for cell phone)!

So, the story goes like that, I have lost my almost new cell phone (Nokia N78 value about 350 EUR), being out of my mind I have started my search&rescue mission with google. There was not much help, but after a while, I found a possibility to trace my "handy" due to Cell ID (my ex, engineer of telecommunication would call that base station). On the map you can see the precision of this method of localization. By the definition it is the area of circle covered by the signal from the Cell ID. Prerequisites for this method to work is that you register your cell phone with your operator (by the time of writing this, as far as I know, O2 is the only one in Germany that provide this possibility) and allow tracking of your device. Another prerequisites include: your cell phone should be in the area covered with the signal from your providers network, it has to be switched on and this service cost 0.49 EUR.

I hope, some might find this information useful some day, although it is better not to loose your handy.

Monday, February 23, 2009

Track my trace



Last week, 14-21 February 2009, I have took the measure of the Dolomiti slopes. Here are my results:

Nr of Lifts: 161

Height difference (mt): 69.824

Slopes lenght estimation (Km): 329

If you want to compare youre measurments against mine, here you can track my trace by entering after First numbers on your skipass my pass number:

42 94965

and check.


Sella Ronda

I hope you enjoyed the trip!

Monday, January 26, 2009

Blogovanje ili što muči Goraquanauta iz Spreewalda

Eto, kao što zapisah u prethodnom postu, nastojat ću poraditi na web prisutnosti, pa onda u skladu s tim evo jednog teksta u kojem nastojim navesti sadržaje o kojima će se ovdje moć čitati.

Pustolovni Bestijarij

S vremenenom nakupilo se priča i reporta koje bi sebi iz gušta zapisao povodom raznorodnih outdoor aktivnosti i posjeta dalekim i ne tako dalekim zemljama (Viške kronike, Bliski Istok, Sjeverno More), pa ću ih s vremenom nastojati pretočiti na ovaj blog. Također se nadam naći vremena, te privesti kraju tekstualni zapis (a i video će jednom valjda doći na red) o Crnom Moru, prije svega vezan za ekspediciju od Odese do Gelendžika u kojoj sam sudjelovao u 2007. godini, a negdje postoje i natuknice o posjetama Varni (2004) i Istanbulu (2005), pa bi i njih valjalo pretočiti u suvislu priču.
Proteklo ljeto, bilo je za mene izuzetno zanimljivo. Sudjelovao sam u najprestižnijoj utrci trekking lige, Velebit Mountain trail, zatim na Cresu u Iglu Sport adventure race, te neslavno prošao na Single adventure race po Istri. Ljetni odmor proveo sam s Gagom na Unijama, uglavnom testirajući maritimne mogućnosti mog novog seakayka, pa ću i tome posvetit po koji redak. Nakon toga u trenutno domicilnom Spreewaldu istrčao sam prvi polumaraton, pa ću pribilježiti i dojmove iz domovine Lužičkih Srba. Za novu godinu zaglavili smo u liftu, ali o tome sam već pisao, no prije toga proveli smo vikend u Pragu, i nadam se uhvatiti vremena te pribilježiti dojmove o tom susretu 20-tak godina kasnije nakon što sam prvi put pohodio Prag.

Rockets, Gadgets, Multimedija

Kako bi pustolovni doživljaj bio potpun, neophodna su raznovrsna tehnološka pomagala, od kvarcnog kamena za pripalit vatru do silicijskog stonožca, tako da ću ovdja nastojati priblilježiti poneki naputak o istima. Jedan od prvih tekstova koji se na tu temu mogu očekivati je o pogonjenju Joomle (Content menagment system - CMS) na minimalnim hardverskim resursima (Pentium MMX).
Po radi bržeg pristupa pustolovnim terenima, već neko vrijeme razmatram ideju kupovine auta, pa me muče dileme razne od moralnih i ekoloških vezanih uz pogonska goriva današnjice do finacijskih vezanih u isplativost kupovine auta u današnja krizna vremena, pa se veselim podjeliti te teme s potencijalnim čitateljima, te eventualno zatražit savjet.
Od ostalih gadgeta, spomenuo bih da sam od nedavno ponosni vlasnik Nokie N78, pa ću nastojat nešto vremena posvetiti mogućnostima te spravice, i njenoj upotrebljivosti u svakodnevnim pustolovnim aktivnostima. Osim toga, pustolovne aktivnosti ne bi imale previše smisla kad ih se ne bi opjevalo, te dostojno obilježilo prigodnim soundtrackom i/ili partijem, te prenosilo u sjećanje budućih generacija, tako da ću ovdje bilježiti i razne multimedijalne zapise i playliste posvećene pustolovnim vratolomijama i raznorodnim proslavama, od vjenčanja do festivala. Početkom siječnja, bio sam u Zagrebu te kumovao. Radost kumovanja, jedna je od prvih koje ću ovdje podjeliti s vama. Za početak, a ujedno i kraj ovog posta tek jedan yubitjubi zapis, slike i priča uskoro:

Wednesday, January 7, 2009

5, 4, 3, 2, 1..., Zaglavljeni!

Kraj je godine obično i početak Nove. Vrijeme je to kad sređujemo račune sa starom i donosimo novogodišnje rezolucije, puni planova. Jedan od mojih planova je svakako pomalo pojačat weboliku i weblogoliku prisutnost. Tako dok ovo pišem u glavi vrtim barem 3-4 članka koja bi rado pustio na valove cyber-svijeta. Jedan o važnosti webolike pristunosti, drugi/treći o pregledu prošlogodišnjih zbivanja i planovima za budućnost, četvrti s top-listama najvažnijih sporednih stvari na svijetu, peti o tome kako sanjao sam fini party ne bi li ga oživotvorio prigodom dočeka 2010. Mogao bi tako nabrajati u nedogled, ali stat ću ovdje na pet, u skladu s naslovom, i zapisati članak nulti, koji pomalo dotiče sve gore navedene teme, golica maštu i ostavlja čitatelja nadraženog u isčekivanju sljedećih tekstova, a zapravo se bavi time kako smo moja draga i ja ispratili staru i dočekali Novu godinu.



Kao što rekoh sanjao sam fini party, mnogo ljudi nigdje žandara i preko nekoliko dance floura i pet hiljada ljudi s dignutim čašama u ekstatičnom plesu. Živeći na osovini Prag-Cottbus-Berlin, činilo se da treba samo malo prolistati neki od gradskih vodiča, i pronaći party iz epsilon okoline onoga kojeg sam zamislio, gdje je epsilon proizvoljno malo odstupanje od idealnog. I bi tako. Namjeravali smo pohoditi dva kluba u Kreuzbergu ili se spontano odlučiti za jedan od njih, no prije toga moja ti je draga Gaga srela frendicu, koja je išla na party kod frendice od frendice, pa smo si mislili što ne bi i mi išli kao frend i frendica od frendice kod frendice od frendice. U današnjem umreženom svijetu smo si svi tak i tak frendovi na šest clicka udaljeni jedno od drugog, pa je to kao da se već ionako znamo. Osim toga, prava je zgoda primjetiti kako ti moja Gaga ima baš poznatu facu. Tako, naime kažu ljudi, a sam sam se nemali broj puta u to uvjerio. Prilaze ljudi, kažu da se znaju od nekud, često to bude i istinito, a ponekad i već viđeno, tako da sam spremam prihvatit opkladu da bi i ne pustom otoku srela nekog poznatog ili barem osobu koja tvrdi da se od nekud znaju. No da skratim, priču, dogovor bijaše na Eberswalder S-Bahn stanici u 22h.



Vlak iz Cottbusa vrvi od ekipe koja želi staru godinu izbaciti iz svojih života. Razdragane djevojčure oraspoložene jeftinim sektom slušaju neku kuruzu od glazbe. Na trenutak se kolebam da pustim moju playlistu s mobitela, ali naš supu(a)tnik sa zanimanjem započinje razgovor priupitavši nas kojim se to egzotočnim jezikom služimo moja draga Gaga i ja. Nakon par rečenica upoznavanja sa simpatičnim sugovornikom, nositeljem tipičnih njemačkih statusnih simbola, polufudbalerka i brkovi, nazdravljamo, njemu i njegovoj ekipi. Vrijeme nam prolazi u ugodnom časkanju, uz klasične predrasude, pitaju se jel Hrvatska u EU, jel vruće kod nas. A ne mogu si pomoć, svaki put kad me neko pita za klimatološke prilike, sjetim se Billa Murraya u filmu Groundhog day još dok mrzovoljno odgovara starici o tome kakvo će vrijeme biti. Gaga me trka ispod stola, dajući mi do znanja da ipak nije pravi trenutak objašnjavat ljudima alpsku ciklogenezu i njen utjecaj na Jadran, tako da nastojim održati low-level komunikaciju. Pozdravljamo naše nove frendove, i stižemo na Friedrichstr oko 20h.



Ulice su prepune ljudi i svi nekud žure, kao da će im Nova godina promaći. Lagano uživamo u tom ozračju. Neka oni žure. Centralna proslava je na Brandeburškim vratima, ali su prilazi trgu iz sigurnosnih razloga zatvoreni s Pariser platza, pa nas šalju okolo. Krećemo za masom, nesigurno, jer ne želimo toliko hodati, pa okrećemo prema dogovorenoj destinaciji, preko Potsdamer platza, gdje ja možda malo prerano "uklizavam". Naime, Nijemci se na Silvestrovo i Novu godinu pozdravljaju sa „Guten Rutsch!“, što bi se u grubo moglo na hrvatski prevesti kao "Dobro uklizavanje!". Pri tom se misli, dobar start u Novoj godini. S druge pak strane, Nijemci su pak vrlo praznovjerni ako se neke stvari obave prije nego što im je vrijeme, npr. ako neko slavi rođendan dan ili dva prije nego li je taj rođendan kalendarski, smatra se vrlo nepromišljenim jer će mu to donjeti nesretnu godinu. Kakve sve to ima veze, pita se pažljivi čitatelj koji pomalo gubi nit? Ima, ima! Nisam praznovjeran, ali izgleda da u Njemačkoj važe njemački zakoni, pa i oni nepisani i praznovjerni. Naime, ugledavši ledenu rampu na Postamerplatzu moj pustolovni duh nije odlolio, a da se na gumenom obruču ne spusti niz kosinu i tako simbolično ukliže u Novu godinu, ali..., prije ponoći i prije vremena. Hoće li mi to donjeti godinu dana nesreće? Ne znam, ali nastojat ću učestalo pisati o svemu što se oko mene događa, a interpretaciju jel to sreća ili nesreća prepustiti čitatelju.



Na Eberswalder str. stižemo prije frendice, a onda dok čekamo i njenu frendicu, vadimo pive iz ruksaka, jer ta je frendica ozloglašena po svojoj sklonosti kašnjenju. Gagina frendica me pita s čim se bavim i pokušavam odgovoriti što kraće da ne bi ponovo osjetio diskretno kljovanje moje drage po cevanici koje me upozorava da skratim priču o termohalinoj cirkulaciji i ledenim dobima. Pričamo o jogi, pilatesu i još ponešto općenito o ženskim temama, ali tu me pamćenje izdaje. Uskoro stiže i frendica kod čije frendice idemo na doček, a i njen dečko Benjamin je s njom. Ben je iz Obersdorfa i ubrzo nalazimo zajednički jezik, dogovaramo skijašku turu početkom ožujka, yuuuuuupi! Napokon dostojan sugovornik. Hodamo dobrih petnaestak minuta, ali u intenzivnoj razmjeni informacija s mojim sugovornikom, o opasnistima od lavine i o novim gadgetima sa sondiranje, gotovo i ne primjećujem, stigli smo!



Party biješe ko party, ni po čemu poseban. Jedan moj legendarni frend rekao bi "u mom haustoru ima 5 takvih i to svako vecer, a ne samo za novu godinu". Uglavnom, mjuza kuruzasta do nedefinirana, gotovo palamudasta, ali je klopa bila na nivou švedskog stola, tako da smo se neko vrijeme posvetili gonetanju inteligentnih riješenja iz Švedske i minglanju. Sad već ugodno zadovoljenih čula okusa, poželjli smo isti tretman posvetiti našim ušima, tako da me opet pomalo zasvrbi moja mobilna playlista. Naime, s FM odašiljačem i mp3 playerom koji posjeduje moj mobitel, sve što trebam su radio prijemnik i zvučnici, ne bi li ustajalu atmosferu preokrenuo u ekstatični dance flour. No onda je ipak krenulo na bolje. Neko simpatično devojče preuze mix pult od buljavog geeka, čuju se Killersi, Bloc Party, Maximo Park..., vraća mi se vjera u njemačku mladež. Lagano đuskamo, počinje odbrojavanje! I taman kad mi se povratila vjera u njemačku mladost, shvaćam da počinju pripreme za novogodišnje raketiranje i ispaljivanje tona novogodišnjih pirotehničkih sredstava. Gazdarica nas prijateljski upozorava da idemo na ulicu kako bi sudjelovali u neslužbenom nadmetanju iz kojeg će haustora ispaliti više raketa



Nisam ja neki protivnik, ali nisam baš ni pretjerani ljubitelj umjetne iluminacije na nebu, ali fakat ne vidim u tome nešto čemu bi se trebao diviti. Ekipa je ekstatična, i mi se trudimo ufurati da nam je to fora. Počinje odbrojavanje, puca se na sve strane. Ponoć je! Ljubimo se grlimo, čestitarimo. Nakon petnaestak minuta, nadamo se da su lagano ispucali sve što su imali, no Nijemci naprosto obožavaju vatromet, te se raketiranje nastavlja još sljedećih petnaestak minuta. Napokon došao je i taj trenutak. Krenuli smo prema gore i neko je pozvao lift. Koji je baš otovrio svoja vrata kad smo Gaga, frendica joj i ja naišli, te se priključili još dvojici tipova koji su već ušli u lift. Krećemo..., ili možda ipak ne. Stojimo, 5, 4, 3, 2, 1..., mi smo u liftu zaglavljeni. 5, 4, 3, 2, 1..., zaglavljeni!



Svi su vrlo cool, i pod dojmom alkohola, još uvijek opušteni. Uostalom ovo je Njemačka, i spasilačka ekipa stići će sigurno za čas. Uspostavljamo kontakt sa dežurnom osobom, on nam kaže da probamo otvoriti vrata silom, pa da se javimo ako ne uspijemo. Ufff, ovo ne zvuči dobro. Navlačimo vrata, ali ona se pomiču možda za dlaku i to je to. Zovemo dežurnog, veli doći će neko uskoro. Ne mogu reći da nam je loše. Škvadra s tuluma daje nam podršku, uglavnom moralnu, ali po lupetanju čujemo da pokušavaju otovriti vrata. Nas pet laprda i sprda se sa svim i svačim, na granici svega, jer fakat čini ti se sve to skupa bezazleno i svaki čas će doći da nas izbave, a ipak, osjećaš da su oni slabiji na rubu panike, klaustrofobije i nemaš pojma kako će reagirati. Neke od njih vidiš prvi put. Sad smo već pol sata zatočeni. Frendica lagano cupka jer joj se piški. Slične simptome pokazuje i jedan od likova koji su pozvali lift. Dok oni cupkaju lift se pokreće i zaglavljujemo se u međukatu. Zovemo dežurnog, veli da je ekipa već trebala stići. Čujemo lupanje po vratima. Ne znamo jel to ekipa s tuluma ili neko od službenog osoblja. Pokušavamo uspostaviti kontakt, ali nas ignoriraju. Zovemo dežurnog, ali on nam ne može pomoći. Tip kojem se piški cupka i prijeti da će se morati spišati. Njegov frend vadi pljugu. Ja rekoh, pa neće valjda ovdje pušiti. Gotovo je ovaj se spišao, a za njim i frendica. Smijemo se. Sad smo već preko sat vremena zaglavlejni i mislimo kak ćemo imati kaj pričati unucima, a neki misle kak će imati kaj za pisati na blog. I dalje čujemo rondanje po vratima, ali niko ne odogovara na naše upite tko su i tko ih šalje. Nakon sat i pol vremena, lift se pokrenuo. Vrata se otvorila!



Dočekuju nas ko heroje. Otvorenih usta preslušavaju naše doživljaje. Pokazuju alatke s kojima su pokušavali otvorti vrata, nabrajaju spasilačke službe koje su sudjelovale u našem izbavljenju. Lagano se bliži pol tri, pa zaključujemo da nam je nekako draže uživati ovdje herojski status nego se zaputiti u bespuća Kreuzberga. Minglamo još neko vrijeme i oko četri se ispaljujemo prema doma.

I za kraj kao neka pouka: ko prije vremena ukliže, zaglavit će u liftu.

A kao neki uvod u fini party playlista koja se često spominjala u tekstu, možda može proći i kao neki soundtrack za gornji tekst, uglavnom radi se o božićnim probranicama i najuspjelijim indie-disco hitovima iz 2008, koje bi rado čuo na jednom od dance floura u novogodišnjoj noći 2008/2009: