Prelazeći preko Baerwald mosta, Goranin Čobanin šutnu qpac u stari Landwehr kanal i odasla poruku - status u boci: “Girl you’ll be a woman soon”. Koliko se sjeća kući je išao sam, ali sjećanje mu je šupljikavo. Duge plave lasi koje je sporadično nalazio po postelji učine ga zbunjenim. Nije bio siguran gdje se točno probudio, ali prema dobovanju bubnjeva Kreuzberga slutio je da ne može biti daleko od kuće. Patrick Makau, Aberu Kebede i većina maratonaca već je istrčala počasni krug, ali Otto Normal, pa i "Run Lola, run" još uvijek su u ljutom trku. Opojan miris terpentina i kamfora, dražili su mu nosnice dok se pokušavao prisjetiti gdje se zatekao, a onda na virtualnoj moždanoj ploči stisnu rewind i premota film untrag.
"Živim u muzeju", rekao je Željko. "Znam, po struci si muzejski eksponat", dodao sam u šali i mahnuo konobarici s dva prsta signalizirajući joj da nam ponovi rundu.
"Hahaha", smijao se, i kroz veseli smijeh nastavio, "nisam, ali to je tek jedan od apsurda kojeg ponosno bilježim u C.V.-ju", dodao je sad se zagonetno smješkajući.
Gledao sam ga u nevjerici tražeći sličnosti, pitajući se koje su mi kvalifikacije neophodne, procjenjujući kakve su mi mogućnosti da se i sam uvalim u muzej kao muzejski primjerak. Zvuči kao vrlo poželjno zanimanje.
"U kakvom muzeju živiš?", želio sam znati.
"To je najbolje čuvana berlinska tajna", rekao je potičući mi daljnju
znatiželju.
"Aa-haaAa?" upitno sam ga gledao.
"Mogao bi reći da već sama činjenica što živim u muzeju, taj muzej čini umjetničkim djelom, no to je nebitno. Muzej i bez mene zaista jest umjetničko djelo, štoviše - masterpiece. Rijetko ćeš tamo zateći posjetitelje s ulice i turiste. Redoviti posjetitelji muzeja su kunsthistoričari i kuratori. Reći ću ti samo još to da je muzej osmislio i koncipirao naš čo'ek i tvoj kolega - prirodoslovac - atomski fizičar. Sve ostalo, saznat ćeš kad za to dođe vrijeme."
Ćaskamo - nešto mudro, ispijamo pive, zatvaramo kafanu i ubrzo je mijenjamo za otvorenu.
Stigli smo do imbisa (hot-dogdžinice) na Kastanienalee, naručili pivo i promijenili temu. Pažnju nam zaokuplja dinamika noći i ritam ulice. Iako je već otkucalo 2 sata iza ponoći, noć se doima još uvijek mlada i živa (ma, gdje si Živa?), a naša pozicija na trošnoj klupici ispred zabačenog imbisa je ekskluzivna VIP loža za promatranje galerije freakova koji su se zatekli na modnoj pisti ulice. Za Kastaniealleu me vežu drage uspomene. S druge strane ulice stanuje Ulrike. Na trenutak, razmišljam da je nazovem da nam se pridruži. Kasno je. Odustajem. Zvat ću je sutra u muzej. Baš je draga, žali se da Prenzlauer Berg nije više onako živahan bezirk kao što je nekoć bio. Fakat, pamtim kad smo je Gaga i ja prvi put pohodili još davne 2005 sve je vrvilo klubovima i birtijama, i pri povratku kući teško si mogao promašiti dobar after-whatever-party. Legendarni je Magnet Club u kojem sam sa svojim dobrim Rođom gledao Decemberists na Picaresque touru, preselio svoje odaje s Prenzlauer Berga u Kreuzberg. Zaista, Berlin se mijenja iz dana u dan. Ovdje je na snazi fenomen urbanog terraforminga, kojem sam i sam svjedočio tijekom učestalih posjeta gradu još 2004. Podstamer platz egzistirao je tada u jednoj maglovitoj i mračnoj inkarnaciji daleko od ove današnje utjelovljene u raskoši i blještavilu multiplexa i shopping centara.
Prenzlauer Berg i Mitte, svoje su zlatno doba doživjeli ubrzo nakon pada zida, tumači mi Željko naš čo'ek, dugogodišnji insider u Berlinu. Stanovi su bili jeftini, a mnoge kuće zaposjeli su artisti i anarhisti svih zemalja, ujedinjeni. Nije bilo neke infrastrukture, škole, vrtića, a ni kafića. S dolaskom umjetnika, otvaraju se klubovi, razvija se scena, i kvart postaje - hype. Za artistima, ubrzo stižu yuppiji - bankari i ekonomisti.
Zasnivaju obitelji, razvija se infrastruktura. Stižu obiteljski ljudi. Rastu cijene stanova. Slobodni umjetnici iseljavaju, klubovi propadaju i kvart postaje dosadan.
"Koji je period tog ciklusa hype-kvarta?", pitao sam.
Recimo da se cijela priča odvija u ciklusu od desetak godina, sljedeći hype kvart je Neukölln.
Hmm, to da je Neukölln - hype, čuo sam već prije dvije godine, obratit ću pažnju kad se sljedeći put zagubim po mostovima okruga Neukölln. Nakon pada zida bilo je stvarno surealnih scena, prisjeća se Željko, npr. nakon zaposjedanja zgrade bivšeg vojnog magacina odjednom je čitav grad bio preplavljen gas-maskama. Nije bilo neobično srest ekipu na partijima koja je furala gas-maske kao modni detalj dajući zabavi ugođaj nadolazeće apokalipse. Slušam s nevjericom i smijem se, a onda mi pažnju privuče debeljuškasti tip srednje visine u kožnjaku s irokezicom, pod miškom mu Alien Sex Fiend - ploča, u ruci piva, a u drugoj hot dog.
Ah da, prisjećam se da sam vidio plakat za koncert Aliena, i na trenutak pomišljao pohodit taj freak-show.
"Di ćeš kod nas sresti ovakvog lika?"
"Haha, pa nema takvih više ni u noćnoj mori Željka Malnara", ispalio sam ko iz topa, "izumrla je to vrsta kod nas."
"Berlin je kozmos infantilnih niša. To što se ovdje susreće nećeš nigdje vidjeti, a ne samo kod nas. Za vrijeme podijeljenosti grada zapadni su Berlin naseljavali Nijemci iz drugih krajeva tadašnje Zapadne Njemačke koji nisu htjeli ići u vojsku. Takav je bio zakon. Mogao si izbjeći služenje vojske, ako bi se nastanio u Zapadnom Berlinu uza zid. Tako da su grad naselili svi oni nenormalni, tolerantni i anarhoidni.
"Kreuzberg je pun takvih, i naravno doseljenika, ponajviše muslimana."
"Ah da, neizbježna tema ovih dana u Njemačkoj, Thilo Sarazzin, saraceni i integracija. Meni je stvarno neobično da hajku na saracene (muslimane) predvodi čovjek po imenu Thilo Sarazzin i to na tako vulgaran način, da nije zabrinjavajuće bilo bi smiješno. Činjenica je da su imigranti koji su naseljavali Njemačku dolazili iz lošije obrazovanih slojeve iz ekonomski nerazvijenih krajeva, raditi poslove koje Nijemci nisu htjeli raditi i to je kritičan faktor i suština problema začaranog kruga loše integracije - neobrazovanost, a uz neobrazovanje često ruku pod ruku ide i bogobojaznost bez obzira na vjeroispovjest. Neobrazovani useljenici se teško integriraju bilo gdje, a ne samo u Njemačkoj, bez obzira na to bili oni katolici, pravoslavci, muslimani, ili pak neke egzotične vjeroispovjesti."
Četiri vesele “sex&city” rasklašenice za susjednim stolom dobacuju se senfom i hot dog kobasama, te nastojimo sačuvat koncentraciju kako ne bi išli kući musavi. Kiša lagano sipi. Freakovi se povlače, zavjesa pada na naš freak-show, i mi se pozdravljamo. Dođi sutra u muzej oko 5.
Ukrcavam se na tramvaj linije M10, na relaciji Danzigerstr-Warschauerstr. Gdanjsk 80-e. Poljska u mome srcu, automatski mi se nameće glazbena kulisa, dok sam s intenzivnim zanimanjem promatrao suputnika koji je čitao Bethowenovu biografiju, pri tom gestikulirajući kao da pjeva, a ne čita knjigu. Zanimljiv lik u ranim
četrdesetima, crna beretka, cvikse i brkovi. Pokušavam mu raskrinkati sudbinu. Tko je? Čime se bavi? Odakle dolazi? Po izgledu mogao bi biti i dirigent simfonijskog orkestra, ali i salonski intelektualac. Ne uspijeva mi, pa ipak Campersice na nogama otkrivaju latentnog pankera.
E to je "big city buzz", pomislih nakon što sam pustio glasinu o neobičnom liku iz muzeja kojeg sam neki dan upoznao. Kratko nakon što je razgovarao s Ulrike i pozvao je u muzej, nazvala ga je M. koja bi također rado vidjela taj monument. "Dođite", rekao sam nakon što me je pitala može li povest muža i klince, "bit ćemo veselo društvo."
---
...nastavit će se - a možda i neće, ovisno o tome ak bude vremena. Pozitivni feedback, mogao bi doprinjet poticanju pisanja nastavka :)
---
Ovom zgodom, također izražavam hvalu Sanji na lektoritranju, te pri tom izraženim sugestijama, Željku na ugodnom druženju, Ulrike i Kati na svekolikoj podršci pri snalaženju u Berlinu
