Meteorological reanalysis for the masses!

What was the weather like on the day when you were born?

Have you ever been asking yourself what was the weather like at the day when you were born? And what consequences, if any, could it have for your life? Oddly strange, people tend to develop their own beliefs, including but not limited to that, that movements and positions of celestial bodies correspond somehow to events experienced on a human life time scale. Even more, there are people, who claim that they can somehow understand and interpret correlation between celestial bodies and each individual’s life, especially if that individual is willing to pay for that enlightenment. Funny enough, how people tend to believe that such distant objects could have any influence on their life but they do not take into account mundane phenomena like everyday weather or even political and sociological or economical circumstances at the time they were born. However, I cannot answer these questions and it is not my job to do that.

Being a climate scientist my job is to investigate climate of the past in order to make educated guess about possible climate regimes in the future. Just for fun, I would like to investigate if there is any correlation between weather at the day someone is born and his life afterwards. I doubt that I will have much time to do that seriously, but if enough people get interested maybe something turns out of it. Therefore, I am going to provide ingredients for DIY geeks, willing to try some tweaking on their own. Luckily enough, most of the ingredients are available online and most of them are available in public domain or with some restrictions for commercial use. So, here we go!

Data and Visualisation

The most important component is of course data, that is information about the atmospheric conditions at the day of your interest. There are several sources available but the best applicable should be meteorological reanalysis, these are European Centre for Medium-Range Weather Forecasts Reanalysis (ERA-40)
http://data-portal.ecmwf.int/data/d/era40_daily spanning from September 1957 to August 2002 and NCEP/NCAR reanalysis:
http://www.cdc.noaa.gov/data/gridded/data.ncep.reanalysis.html spanning from January 1948 to present.

So if your birthday happened to be after 1948 you can make plots of the weather conditions for that special day of yours. Temporal coverage of the data are 4-times daily. Spatial coverage is rather coarse, 2.5 degree x 2.5 degree, but it is for the whole globe 0.0E to 357.5E, 90.0N to 90.0S (144x73 global grids). With NCEP/NCAR reanalysis is even possible to produce online plots and print them in postscript, png or gif format. Here, I will demonstrate how to do that for the temperature at the 2 m (T2M) height above the surface, for the Adriatic Sea region, at the 9th of February 1971.

At the web page:
http://www.cdc.noaa.gov/data/gridded/data.ncep.reanalysis.html choose surface and on the next page click on the plot below Create plot/subset in the Air Temperature 4-times Daily row. On the next page click on Make plot or subset and then you have possibility to select the region and time of your interest. There are several plot output options you can play with. I suggest to make plot on white background with fill/shade option. If your region is small it is advisable to scale plot to 150% or even 175% to increase the image. Contour range should also be adjusted to fit the range of actual data. You might need at least twice to plot your data, first time to see what is your actual range of data (minimum and maximum value are printed on the plot, so make sure that your range is between these two value), and next time with adjusted range. After you click on Create plot or subset of data you will get the picture which you can save with the right click of your mouse, but you can also download the data in netcdf format in order to visualise your data offline with visualisation package of your choice.

I will write something about that later, but now lets just plot some other parameters. Same as T2M we can repeat the procedure for other surface parameters, such as precipitable water content and mean sea level pressure. For that purpose click on Specify a new image from the NCEP Reanalysis Surface Level data set and click on the variable that interest you the most.

So from all this pictures you can see that 9th of February 1971, about midday was sunny day with temperature about 5-6 deg Celsius in Zagreb (Croatia). High pressure field dominated above the Adriatic Sea. My mother agree with that!

Now, if you want to make your pictures reflecting your individual preferences you can manipulate them with some of the popular graphical package (GIMP, Photoshop, or similar). Even more, customisations are possible if you download the data and use one of the freely available scientific data visualisation and analysis packages, such as ferret, GrADS, GMT or similar, but how to do that is out of scope of this post for the time being. In some of the next posts, I might write about downscaling and increasing spatial and temporal resolution of your data in order to produce high-resolution images or even animations with decreased time step, perhaps rendered in 3D. Depending on the feedback I might consider to build database based on CMS (such as Joomla!), containg information about weather (from reanalysis and from witness description), socio-political and economic situations and some selected informations from respective person's life.


I hope you enjoyed this trip, have fun!

Trekking gledan kroz prizmu outsidera - dugogodišnjeg teoretičara pustolovnih igara koji se oduvijek htio i praktično okušati u istima

Kao neki uvod o teorijskim aspektima trekkinga i pustolovnih igara

From Obrana i posljednji dani

Kad me sudba kleta na questu "trbuhom za kruhom" prognala iz domovine nisam ni slutio da će se pustolovno-trkačka scena u Hrvata toliko razbuktati da bi se i za mene u skladu s mojim mogućnostima našla dostojna utrka. Prije je uvijek bio problem u krugu prijatelja i poznanika naći tim istomišljenika koji bi se usudili uopće krenuti u pustolovnu utrku, a da ne govorimo dalje o problemima oko uigravanja i slaganja mentalnih sklopova u timu. A frend i ja smo baš počeli slagat ekipu, tamo negdje u zimu 2002/2003.

Možda smo i odradili koji zajednički trening, no mentalno smo bili determinirani i krenuli se lagano spremat za Terru (ili se tada još zvala Bjelolasica adventure race?). Skoro da smo i našli kritičnog četvrtog - ženskog člana, jer tada je uvijet bio da timovi budu mješoviti, četveročlani. No meni je tada uletila ponuda iz Njemačke koja se ne odbija - job na Institutu za istraživanje mora u grupi za teorijsku fizičku oceanografiju. Pregledom zemljopisnih karata utvrdio sam - Oldenburg, gradić u kojem bi trebao provesti nekoliko sljedećih godina, čini se idealnim za izživljavanje adrenalinskih tripova weekend-wariora u kombiniranim biciklističko – kajakaškim turama. Na pola puta između Hamburga i Bremena činilo se da ni kulturno umjetnička ponuda ne može da omane. U realnosti, Oldenburg, kojem kao i svakom provincijskom središtu tepaju da je metropola, sveučilišni je gradić i sa svojih 150 tisuća stanovnika bio bi jedan od većih gradova u Hrvatskoj, no na mapi većih gradova u Njemačkoj – nema ga na mapi.
“Na mapi ga nema,“ kako bi to rekao moj drug Boske i dodao, “a navečer oko 6-7 kad zatvore shopping centri nema pasa na ulici. Ko da je neko pustio gasa…”

A kako je krenulo prvih mjeseci, udarnički, posao, menza, šljaka, kuća, šljakica, pa doma štrikica, i opet posao, kuća tu i tamo birtija, pa opet zakrvaljenih očiju šljakica. Nedostatak socijalnog života pokazao se zapravo prednošću. S vremenom krenu posao. Uhodo se! Našlo se vremena i za weekend-warrior aktivnosti, te hodočašćenje hramovima s raznolikim kulturno umjetničkom ponudom.

From Wattwanderung

Wattwanderung, gacanje po mulju i prelazak za vrijeme oseke na neki od istočno frizijskih otoka, te povratak trajektom za vrijeme plime, kajakom po Hunti i spletu kanala za regulaciju plovidbe, mountain bike-om po pješčanim dinama nastalim izostatičkom prilagodbom zemljine kore nakom povlačenja leda za zadnje deglacijacije.

From Durch die Berge

To su tek neki vrhunci njemačke mi pustolovne karijere, pa kad bude volje, želje i vremena nešto od toga ću i pribilježiti na uvid pustolovnoj zajednici u domovini. Od samih početaka gledam s toplom ljudskom zavišću kako ta pustolovna zajednica vezna uz trekking ligu i adventure-sport raste, pa eto mog priloga koji možda potakne nekog novog pustolova da se okuša u nekoj od utrka.

From Gusle po Hunti

A s trekking ligom nestaju svi problemi oko uigravanje timova, već naprotiv poznanstva na trkama omogućuju da se lakše nađe srodna duša za pustolovinu. Čini se da su majstori Šimun i Elvir s trekking ligom baš pravo pogodili i ponudili pustolovinu po mjeri svakoga.

Pripreme i logistika

Još u ljeto prošle godine jedva da sam mogao istrčati 5 minuta po ravnom, a onda sam na netu našao neki program koji uz dosljednu primjenu omogućuje svakome da istrči pol sata u komadu. Kupio adekvatne tene, pulsmetar i obavezne tajice. Nakon 3 mjeseca trčao sam cca 4-5 km za pol čuke, a onda sam krenuo dizati kilometražu. Uz to sam uveo plivanje jednom do 2 puta tjedno, yogu skoro svaki dan, a na posao sam išao s biciklom. Počeo sam nešto i pazit na prehranu, uglavnom prema
informacijama dostupnim na netu. Sad trčim/joggam (streching, pliometrika i kojekakve trkačke vježbe koje se po njemačkim priručnicima za pustolove zovu lauf-ABC) 10 do 15 km u sat i pol do dva bez nekih bolnih posljedica drugi dan, tak da sam se osjećao spremnim za trekking utrku. Trebalo je još samo da se na kalendaru poklopi termin boravka u domovini za vrijeme utrke.
I eto me desetak dana prije Medvednica trekka u Zagrebu. Pa ipak jedno je trčat cenera po ravnom, a drugo je savladavat visinsku razliku od soma-dva metara. Osim toga iako sam Medvednicu prošao uzduž i popreko, uglavnom s mountain bikeom, zadnji puta je to bilo prije 4-5 godina, pa ne bi bilo loše u sklopu visinskih priprema odraditi i malo orjentacije.
Proučio sam planinarsku štreku i obzirom da imam raskupusanu kartu Medvednice iz 1995. uspio zalutati pri prvom pokušaju da nađem Gipsovu stazu. Gore sam došao kombinirajući prilaz vrhu Leustekovim putem i stazama #57 i #15. Rastegnuo se na vrhu, istrčao do Hunjke stazom #44 i dole preko Puntjarke stazom #18 prek pilane do tunela.

Za 2 i pol sata prešao sam petnaestak kilometara. Pri drugom pokušaju uspona i savladavanja planinarske štreke uspio sam pronaći Gipsovu stazu (heh, valjda je malo zarasla od kad Janica više ne trenira), stigao do vrha, a onda juriš put Grafičara i dalje za G. Bistru. Tamo negdje nešto prije Rasuha satuklo me lokalno grmljavinsko nevrijeme. Kako pojma nisam imao koliko još ima do Bistre, a komadi leda koji su padali podsjećali su me na paranormalne pojave iz X-filesa odlučio sam se za povratak. Na Bistranskom sedlu sija Sunce i tamo se sušim i onda pravac Francuski rudnici, pa na Vrh preko Crvenog spusta, a onda po Leusteku dole. Za cca 6 sati koliko sam proveo na kiši, tuči i Suncu, prevalio sam 20-tak km. Planinarsku stazu sam sada po dijelovima barem teoretski poznavao i procijenio sam da će mi trebati 4 do 5 sati da je pređem, što bi bilo dostatno za plasman od 20-tog do 30-tog mjesta prema rezultatima od prošle (2005.) godine.

Sad je valjalo organizirati logistiku, kako doći do starta, što ponjeti, što pojesti. Zovem frendove, i iako su svi voljni doći navijat nekako im se pokret u 8 ujutro čini nepremostivom preprekom. S druge pak strane poučen iskustvom stečenim odrastanjem na kvartu koje je dalo generacije i generacije uglednih izbacivača iz zagrebačkih noćnih klubova, ideju prešetavanja kvartom u tajicama i vožnju tramvajem, pa makar u taj rani jutarnji sat odbacujem kao podhvat visokog rizika. Čitam na adventure-sport forumu, škvadra se žestoko nabrijava. Najviše se ističe Chura, nadahnutim komentarima, naputcima i kraticama. Spasonosna ideja je da ostavim oglas na portalu, pa me možda neko skupi. I bi tako. Na moj se oglas vrlo ljubazno javio Dragan Janković da me pokupi na križanju Vukovarske i Držićeve.

Dan prije trke uzbuđen sam kao adolescentica kojoj je lokalni dripac obećao izlazak. Sve je sređeno, pregledavam kartu i procjenjujem koliko će mi vremena trebati da prođem stazu. Bojim se poteškoća jer nikad nisam kretao sa vrha. Penjanjem od tunela do vrha, ipak se mišići zagriju i bolje pripreme za trk prema dole. Prema klasifikaciji na karti Medvednice (izradio Željko Smerke, 1995.) Leustekov put je lagani put težine 2 (postoje još i težine 1 i 3, a osim laganih puteva postoje još turistički putevi, srednje naporni i naporni putevi). Udaljenost od starta na vrhu do KT1 kod stanice žičare je oko 5.5 km, a visinska razlika oko 700 m. Cijenim da će mi za to trebati oko 40 minuta. Gipsovog puta na mojoj karti nema. Cijenim da je udaljenost do vrha oko 5.5 km, a visinska razlika 700 m, pa odokativno procjenjujem da će mi nazad do vrha ako ne nađem tu famoznu kraticu o kojoj svi govore trebati više od sat vremena. Od vrha do Grafičara je oko 2.5 km i to bi mogao preći za 15-tak minuta. Od Grafičara do G. Bistre po stazi #46 je 5.8 km, a visinska razlika je 710 m, put je lagani težine 3. To bi mogao preći slično kao Leustekov put za 40 do 50 minuta. Po stazi #42 od G. Bistre do Vrha je 5.2 km, visinska razlika je 810 m. Za to će mi sigurno trebati preko sat vremena. Dakle ukupno oko 25 km, trebao bi preći za 4 sata i 15 min.
Zovem ekipu da vidim ko će doći navijat. Hvalim se da sam sredio prijevoz, s ponosom pitam jer znaš s kim idem gore, naivno misleći da su zvjerke planinarskih sportova poznate široj javnosti? Znam, šeretski odgovara ovaj, Stipe Božić.

Case study: Medvednica trekk 2007, 3. izdanje

Noć uoči trke spavao sam mirno. Ujutro sam srknuo 2 čaja (zeleni i rooibos), maznuo muesli s medom i mlijekom, te točno u 8 bio na dogovorenom mjestu. Janko je bio točan. Upoznaje me s Veronikom koju smo odbacili do Branimirca. Sa žaljenjem veli da mora raditi i pita me što me nagoni na trku. Ha dobro pitanje, pokušavam nešto suvislo odgovoriti, ali se više i ne sjećam pravog smisla mojih riječi. Trkeljnuo sam nešto o zanimljivoj galeriji freakova koji se pojavljuju na adventure-sport portalu, pa reko kad se već formirala pustolovno trkačka scena, volio bi u tome sudjelovati. Do vrha vrijeme prolazi brzo. Godi mi Jankovo društvo i hrpa korisnih informacija koje ovaj prekaljeni lisac nesebično dijeli sa mnom. Tako sam saznao razliku između planinskog trčanja i trekkinga, kako se pripremiti/prehraniti u tjednu prije trčanja maratona. Kaže Janko da je po zahtjevnosti, za organizam planinarska dionica ekivalentna maratonu. A počela se nazirati
i ideja o lokaciji kratice na 5/6 stup žičare. Na vrhu, proučavaju se karte i dijele savjeti. Pažnju mi privlači markantna pojava lika s Lemmy look a like (Motorhead) stiliziranom bradicom. To je dakle Chura, fakat legenda. Zvjeram okolo i pokušavam skužiti ko je ko. Prepoznajem Jagodu, geMparda i Kravoja, a to su valjda u ovom času i najeksponiranije zvijezde trekking lige. Ferre još nema, a ni Elvira i Dariju ne razaznajem u mnoštvu. Janko me upoznaje s ekipom. Sve je fino ležerno i ništa ne ukazuje na to da će se svo to silno mnoštvo kroz par trenutaka u mahnitom stampedu stuštiti niz obronke Medvednice. Sajmon daje posljednje upute uz slikovitu demonstraciju sa gumi-gumijem kako se provući kroz bodljikavu žicu koja je razapeta na jednom dijelu puta i svi su spremni za start. Posljednji srk pomno smiksanih bučkuriša i krenulo je uz potmulu tutnjavu, ispod vučnice na Bijeloj livadi. Dalje po Leusteku, tutnjimo i protrčavamo pored unezvjerenih planinaraca i sakupljača potpisa. Jedan trekker na moj očigled na trenutak gubi ravnotežu i skoro završava u provaliji. Sve više postajem svjestan kako ovo i nije tako bezazlen sport. Negdje kod Adolfovca skužim da je ispred mene onaj markantni lik s bradicom Lemmy look a like, ovdje znan kao Chura. Sramežljivo pitam ima li ovdje neko sa Motorhead stylingom bradice? Javlja se legenda. Velim da smo sad negdje u blizini te kratice koju opisuje na portalu, pa ak nije bed da me uputi gdi je to. I pokaže on meni to skrovito mjesto. Svaka čast care, odužit ću se nekom zgodom - pivom. Na KT1 stižem za moj pojam nakon fenomenalne 31 minute. Okrećem nazad i ubrdo, na trenutak premišljam bi li pošao Gipsovim putem ili ipak kraticom, jer Janko reče da i ako nađem skretanje za kraticu nije sigurno da se neću putem do 5/6 stupa pogubiti u šikari. Odlučujem se ipak za kraticu. Srećom ima ih još koji idu tim putem, pa hvatam priključak. Sudeći po slikama na portalu rekao bi da su to Tea Đurek, a po krvavim tragovima i ogrebotinama pretpostavljam da se njen pratioc zove Krunoslav Herceg. Nemoj nas izgubiti kaže mi ona, a meni se čini da bi podnio i malo jači tempo. Ubrzo nam se priključuje i četa đaka koja se zapičila po Leusteku, a onda su nas skužili i sustigli. Neko iz te gomile traži brži tempo. No eto nas nakon 28 minuta na KT2. Stric na kontroli ohrabruje nas da smo tek 10 minuta iza vodećih. Čini mi se da se na trenutak izdvajam iz grupe i jurišam solo prema vrhu. No to je samo privid jer sve vrvi raštrkanim trekkačima po obroncima Medvednice. Na vrhu sam nakon 1 sat i 32 minute. Krećem oštro i suvereno put Grafičara, no puls mi je previsok. Srce divlje lupa, pa usporavam. Neka bakica i dedica pitaju me gdje je Grafičar. U prvi mah mislim da se radi o nekoj provokaciji, tj. da im je unuk u trci, a da je njih poslao da ometaju druge takmičare. Suluda brija, a? Pokušavam im nešto odgovoriti, ali ne uspjevam se zaustavit i dok sam nešto propentao već sam prošao pored njih. I pičim dalje. Nešto kasnije, neki me planinarac pita jesam li sreo neke planinare. Tamo na onoj strmini pred Grafičarom stiže me i presiže grupica u kojoj je Tea Đurek i sijedokosi lik kojeg sam kasnije prepoznao na proglašenju kao trećeg u planinarskoj kategoriji. Taj se časni sjedina tako spotaknuo i prosuo po podu da sam mislio da ćemo ga žličicom skupljati. No on se odmah diže. Ja pitam jel sve u redu? On otresa prašinu i trči ravno na postolje, ostavljajući me oblaku prašine. Svaka čast! Do Grafičara sam ispraznio čuturice s isotoničnim napitkom, pa ih popunjavam vodom. Prolazno vrijeme od vrha do Grafičara mi je oko 15 minuta. Sjurujem se put G. Bistre. Na trenutak razmišljam o toj kratici kroz koprive i sjuravanju prema Bistri. Gledajući na karti mogo bi se dočepati potoka, pa lagano niz korito. Pa ipak svjedočio sam danas dovoljnom broju padova i nezgoda, tako da se odlučujem za konzervativnu varijantu. No, tamo negdje oko 500 m iza Bistranskog sedla skužim lika kako se koleba, skreće s puta. Na trenutak pomislim da ga slijedim, a onda mi padne na pamet da se možda ide snuždit i ne bi bilo zgodno da ga pratim. Prizor je to koji me podsjeti na završnu scenu Kaurismakijeva filma, Leningrad Cowboys go America, u kojoj manager banda nestaje u pustinjama Mexica među kaktusima. Pitao sam se, hoću li ga opet vidjeti, ili će nestati poput managera u alkoholnim parama tekile? Nastavljam po šumskom makadamu. Stiže me Krunoslav. Boji se da ne zaluta. Kaže da se prošle godine spustio u susjedno selo zapadno od G. Bistre. Kažem mu da ne brine, da smo na dobrom putu, a tamo negdje prije Rasuha više nisam mogao pratiti njegov tempo. Po izlasku na asfalt srećem Churu i dvojicu muškaraca u tajicama. Pitaju me gdje je Grafičar? Ja gledam zbunjeno i sluđeno. Pitam se što im se to desilo na kraj sela G. Bistre i što oni uopće ovdje rade? Jel ih na ulazu u selo dočekala razularena seljačka hajka ili pak neko opako čudovište, pa bježe glavom bez obzira u suprotnom smjeru? Ili ih je sludilo pretjerano konzumiranje tih njihovih što legalnih, što ilegalnih preparata. Chura i sam priznaje da je sklon drmnut pivo ili gemišt tijekom trke. Mudro zaključujem da je posrijedi ipak provokacija, a da su dečki na tragu neke kratice. Idem dalje do KT5 kod rotora na ulazu u selo. Prolazno vrijeme je 42 minute. Na rotoru neki stric zalijeva cvijeće i nudi grupici trekkera kod KT5, da ih za gablec (četvrt kruha i dvajst deka parisera) prebaci do Lugarnice na Oštrici. Kategorički odbijam takvu nemoralnu ponudu. Kratko premišljam bi li za Churom i cestom do Lugarnice. Pitam se odkad je taj asfalt tu i pretpostavljam da je to još jedan od ingenioznih Bandićevih projekata. Navodno je nekad davno na Lugarnici bio planinarski dom, ali je zbog preslabe frekvencije planinara zatvoren. Umjesto slike ovdje ću ubacit digresiju, kako mislim da je to ona lokacija koja se pojavljuje u Smogovcima, kad Nosonja demonstirara poznavanje botanike i prepoznavajući među korovom i indijsku konoplju. Bilo bi mi draže da se taj objekt renovirao, nego da se grade asfaltne ceste po Medvednici. S gnušanjem odbijam ideju da idem po asfaltu i krećem stazom #42 prema vrhu. Moj primjer slijede i ostali. Tu prvi put srećem mlađahnog lika u plavom koji se gubi po svim mogućim smjerovima. Uspio je dok sam ja cvikao kontrolu, bezglavo otić dalje prema Bistri, vratit se nazad pa prema Rasuhama, a kad je shvatio kamo ide većina i on se priklonio toj struji. Nakon vinograda, formira se poveća grupica i plazimo svako u svom ritmu po strmini. Tu me pretječe i jedan par iz Slovenije, prema slikama sa portala mislim da je ženski dio para Simona Trobec. Po putu i uz stazu leže izranjavani trekkeri. Vidaju rane i žuljeve, malo glume, malo previjaju ranjenike. Idemo dalje i već smo ponovo na asfaltu prema Lugarnici Oštrica. Na Lugarnici je lagano zujka, prošao sam ovuda davno na montiću, ali me sad zbunjuje nova konfiguracija terena generirana asfaltnom podlogom. Grupa se rasformira, dečki zamiču u nepoznatom pravcu. Jedan par koji je zajedno sa mnom zaostao za grupicom vadi kartu. Ja nemam strpljenja čekati. Intuitivno krećem u šumu i nailazim na markaciju staze #42. Dovikujem im da krenu za mnom jer sam našao stazu. Ubrzo me stižu. Pričaju mi o Mosoru i da nije tak strašno kak se piše na portalu. Stižemo na Krumpirište. Moji novi znanci odmiču s lakoćom koja plijeni, a ja s nevjericom gledam u strmopizdinu od skijališta i premišljam kako da to ekskiviram. Grupe trekkera mile poput mrava uz to brdo, a meni se taj uspon čini poput neprelaznog zida. Odlučujem se da ga pokušam zaobići, što možda i nije bio najpametniji potez, jer sam si samo produžio put, a strmina je čini se ostala ista, samo sam je savladao s druge strane. Sad me noge tek jedva vuku. Dečki koje sam putem upoznavao, okrenuli su kontrolu i idu dalje prema Hunjki. Ohrabruju me, još malo stari, dovikuje jedan od njih. Za mene je cilj tu na stotinjak metara. Sa žaljenjem konstatiram kako sam propustio izraziti Sajmonu muzičku želju koje je ovaj obećao ispunjavati na after trekk partiju.
Kasnije sam među komentarima utrke čitao da je bilo i takvih likova koje si u teškim trenucima iznemoglosti dodaju poticaj pjevušenjem Einsturzende Neubauten. Premišljam koju bi to stvar ja volio čuti dok ulazim u ciljnu ravninu. Meni da digne adrenalinski prag, a razularenu gomilu da privede u ekstatični trans ko kad Mirko Filipović ulazi u ring sa zvucima Wild Boys od Duran Duran. Tradicionalne "Ako umram il' zaginam" ili možda "Goranine čobanine", ili pak klasik od Killing Joke iz osamdesetih: "A southern sky"? Ne, ne, to je prelagano, a onda mi u ušima zapraši nešto recentno, Killersi "This River is Wild"! Godspeed you boy!, zadnje je što mi je palo na pamet prije nego što me je Sajmon pitao jel idem dalje ili sam gotov. Pa možda i nisam predstavljao tako iznemogao prizor kad je ovaj mislio da bi mogao poći dalje. Četiri sata i 2 minute, i bolje nego što sam procjenio.

Kao neki zaključak

Eto, skinuo sam pustolovno trekkački junf. After party nisam pohodio, jer valja obići rodbine u tim kratkim posjetima domovini, tako da ne bih mogao reći da sam se u potpunosti integrirao u pustolovno trekkačko pleme, no bit će valjda još prilika. Ono što sam htio reći ovim tekstom jest to da kad sam ja koji se nikad nisam disciplinirano bavio nekim sportom, osim tek tradicionalnim kafanskim (na ruku, čize-blize i sl.) uspio završiti trku, uz malo truda, želje i volje svako bi to valjda mogao, pa se onda vidimo na nekom bregu!

Tracking devices for the masses - no handy to loose

Last month (February, 2009), for me was indeed month of tracking devices. Thanks to google maps I was able to trace my route from Cottbus via Braunlage (Harz) to Oldenburg/Bremerhaven and back to Cottbus. One week later, at the slopes of Dolomiti, using ski-pass for the ski-lifts, I was able to trace my carves in the snow. Indeed, an outstanding application of modern electronics. But, the winner of the last month Tracking devices contest is definitely handy-finder (handy is German word for cell phone)!

So, the story goes like that, I have lost my almost new cell phone (Nokia N78 value about 350 EUR), being out of my mind I have started my search&rescue mission with google. There was not much help, but after a while, I found a possibility to trace my "handy" due to Cell ID (my ex, engineer of telecommunication would call that base station). On the map you can see the precision of this method of localization. By the definition it is the area of circle covered by the signal from the Cell ID. Prerequisites for this method to work is that you register your cell phone with your operator (by the time of writing this, as far as I know, O2 is the only one in Germany that provide this possibility) and allow tracking of your device. Another prerequisites include: your cell phone should be in the area covered with the signal from your providers network, it has to be switched on and this service cost 0.49 EUR.

I hope, some might find this information useful some day, although it is better not to loose your handy.