Blogovanje ili što muči Goraquanauta iz Spreewalda

Eto, kao što zapisah u prethodnom postu, nastojat ću poraditi na web prisutnosti, pa onda u skladu s tim evo jednog teksta u kojem nastojim navesti sadržaje o kojima će se ovdje moć čitati.

Pustolovni Bestijarij

S vremenenom nakupilo se priča i reporta koje bi sebi iz gušta zapisao povodom raznorodnih outdoor aktivnosti i posjeta dalekim i ne tako dalekim zemljama (Viške kronike, Bliski Istok, Sjeverno More), pa ću ih s vremenom nastojati pretočiti na ovaj blog. Također se nadam naći vremena, te privesti kraju tekstualni zapis (a i video će jednom valjda doći na red) o Crnom Moru, prije svega vezan za ekspediciju od Odese do Gelendžika u kojoj sam sudjelovao u 2007. godini, a negdje postoje i natuknice o posjetama Varni (2004) i Istanbulu (2005), pa bi i njih valjalo pretočiti u suvislu priču.
Proteklo ljeto, bilo je za mene izuzetno zanimljivo. Sudjelovao sam u najprestižnijoj utrci trekking lige, Velebit Mountain trail, zatim na Cresu u Iglu Sport adventure race, te neslavno prošao na Single adventure race po Istri. Ljetni odmor proveo sam s Gagom na Unijama, uglavnom testirajući maritimne mogućnosti mog novog seakayka, pa ću i tome posvetit po koji redak. Nakon toga u trenutno domicilnom Spreewaldu istrčao sam prvi polumaraton, pa ću pribilježiti i dojmove iz domovine Lužičkih Srba. Za novu godinu zaglavili smo u liftu, ali o tome sam već pisao, no prije toga proveli smo vikend u Pragu, i nadam se uhvatiti vremena te pribilježiti dojmove o tom susretu 20-tak godina kasnije nakon što sam prvi put pohodio Prag.

Rockets, Gadgets, Multimedija

Kako bi pustolovni doživljaj bio potpun, neophodna su raznovrsna tehnološka pomagala, od kvarcnog kamena za pripalit vatru do silicijskog stonožca, tako da ću ovdja nastojati priblilježiti poneki naputak o istima. Jedan od prvih tekstova koji se na tu temu mogu očekivati je o pogonjenju Joomle (Content menagment system - CMS) na minimalnim hardverskim resursima (Pentium MMX).
Po radi bržeg pristupa pustolovnim terenima, već neko vrijeme razmatram ideju kupovine auta, pa me muče dileme razne od moralnih i ekoloških vezanih uz pogonska goriva današnjice do finacijskih vezanih u isplativost kupovine auta u današnja krizna vremena, pa se veselim podjeliti te teme s potencijalnim čitateljima, te eventualno zatražit savjet.
Od ostalih gadgeta, spomenuo bih da sam od nedavno ponosni vlasnik Nokie N78, pa ću nastojat nešto vremena posvetiti mogućnostima te spravice, i njenoj upotrebljivosti u svakodnevnim pustolovnim aktivnostima. Osim toga, pustolovne aktivnosti ne bi imale previše smisla kad ih se ne bi opjevalo, te dostojno obilježilo prigodnim soundtrackom i/ili partijem, te prenosilo u sjećanje budućih generacija, tako da ću ovdje bilježiti i razne multimedijalne zapise i playliste posvećene pustolovnim vratolomijama i raznorodnim proslavama, od vjenčanja do festivala. Početkom siječnja, bio sam u Zagrebu te kumovao. Radost kumovanja, jedna je od prvih koje ću ovdje podjeliti s vama. Za početak, a ujedno i kraj ovog posta tek jedan yubitjubi zapis, slike i priča uskoro:

5, 4, 3, 2, 1..., Zaglavljeni!

Kraj je godine obično i početak Nove. Vrijeme je to kad sređujemo račune sa starom i donosimo novogodišnje rezolucije, puni planova. Jedan od mojih planova je svakako pomalo pojačat weboliku i weblogoliku prisutnost. Tako dok ovo pišem u glavi vrtim barem 3-4 članka koja bi rado pustio na valove cyber-svijeta. Jedan o važnosti webolike pristunosti, drugi/treći o pregledu prošlogodišnjih zbivanja i planovima za budućnost, četvrti s top-listama najvažnijih sporednih stvari na svijetu, peti o tome kako sanjao sam fini party ne bi li ga oživotvorio prigodom dočeka 2010. Mogao bi tako nabrajati u nedogled, ali stat ću ovdje na pet, u skladu s naslovom, i zapisati članak nulti, koji pomalo dotiče sve gore navedene teme, golica maštu i ostavlja čitatelja nadraženog u isčekivanju sljedećih tekstova, a zapravo se bavi time kako smo moja draga i ja ispratili staru i dočekali Novu godinu.



Kao što rekoh sanjao sam fini party, mnogo ljudi nigdje žandara i preko nekoliko dance floura i pet hiljada ljudi s dignutim čašama u ekstatičnom plesu. Živeći na osovini Prag-Cottbus-Berlin, činilo se da treba samo malo prolistati neki od gradskih vodiča, i pronaći party iz epsilon okoline onoga kojeg sam zamislio, gdje je epsilon proizvoljno malo odstupanje od idealnog. I bi tako. Namjeravali smo pohoditi dva kluba u Kreuzbergu ili se spontano odlučiti za jedan od njih, no prije toga moja ti je draga Gaga srela frendicu, koja je išla na party kod frendice od frendice, pa smo si mislili što ne bi i mi išli kao frend i frendica od frendice kod frendice od frendice. U današnjem umreženom svijetu smo si svi tak i tak frendovi na šest clicka udaljeni jedno od drugog, pa je to kao da se već ionako znamo. Osim toga, prava je zgoda primjetiti kako ti moja Gaga ima baš poznatu facu. Tako, naime kažu ljudi, a sam sam se nemali broj puta u to uvjerio. Prilaze ljudi, kažu da se znaju od nekud, često to bude i istinito, a ponekad i već viđeno, tako da sam spremam prihvatit opkladu da bi i ne pustom otoku srela nekog poznatog ili barem osobu koja tvrdi da se od nekud znaju. No da skratim, priču, dogovor bijaše na Eberswalder S-Bahn stanici u 22h.



Vlak iz Cottbusa vrvi od ekipe koja želi staru godinu izbaciti iz svojih života. Razdragane djevojčure oraspoložene jeftinim sektom slušaju neku kuruzu od glazbe. Na trenutak se kolebam da pustim moju playlistu s mobitela, ali naš supu(a)tnik sa zanimanjem započinje razgovor priupitavši nas kojim se to egzotočnim jezikom služimo moja draga Gaga i ja. Nakon par rečenica upoznavanja sa simpatičnim sugovornikom, nositeljem tipičnih njemačkih statusnih simbola, polufudbalerka i brkovi, nazdravljamo, njemu i njegovoj ekipi. Vrijeme nam prolazi u ugodnom časkanju, uz klasične predrasude, pitaju se jel Hrvatska u EU, jel vruće kod nas. A ne mogu si pomoć, svaki put kad me neko pita za klimatološke prilike, sjetim se Billa Murraya u filmu Groundhog day još dok mrzovoljno odgovara starici o tome kakvo će vrijeme biti. Gaga me trka ispod stola, dajući mi do znanja da ipak nije pravi trenutak objašnjavat ljudima alpsku ciklogenezu i njen utjecaj na Jadran, tako da nastojim održati low-level komunikaciju. Pozdravljamo naše nove frendove, i stižemo na Friedrichstr oko 20h.



Ulice su prepune ljudi i svi nekud žure, kao da će im Nova godina promaći. Lagano uživamo u tom ozračju. Neka oni žure. Centralna proslava je na Brandeburškim vratima, ali su prilazi trgu iz sigurnosnih razloga zatvoreni s Pariser platza, pa nas šalju okolo. Krećemo za masom, nesigurno, jer ne želimo toliko hodati, pa okrećemo prema dogovorenoj destinaciji, preko Potsdamer platza, gdje ja možda malo prerano "uklizavam". Naime, Nijemci se na Silvestrovo i Novu godinu pozdravljaju sa „Guten Rutsch!“, što bi se u grubo moglo na hrvatski prevesti kao "Dobro uklizavanje!". Pri tom se misli, dobar start u Novoj godini. S druge pak strane, Nijemci su pak vrlo praznovjerni ako se neke stvari obave prije nego što im je vrijeme, npr. ako neko slavi rođendan dan ili dva prije nego li je taj rođendan kalendarski, smatra se vrlo nepromišljenim jer će mu to donjeti nesretnu godinu. Kakve sve to ima veze, pita se pažljivi čitatelj koji pomalo gubi nit? Ima, ima! Nisam praznovjeran, ali izgleda da u Njemačkoj važe njemački zakoni, pa i oni nepisani i praznovjerni. Naime, ugledavši ledenu rampu na Postamerplatzu moj pustolovni duh nije odlolio, a da se na gumenom obruču ne spusti niz kosinu i tako simbolično ukliže u Novu godinu, ali..., prije ponoći i prije vremena. Hoće li mi to donjeti godinu dana nesreće? Ne znam, ali nastojat ću učestalo pisati o svemu što se oko mene događa, a interpretaciju jel to sreća ili nesreća prepustiti čitatelju.



Na Eberswalder str. stižemo prije frendice, a onda dok čekamo i njenu frendicu, vadimo pive iz ruksaka, jer ta je frendica ozloglašena po svojoj sklonosti kašnjenju. Gagina frendica me pita s čim se bavim i pokušavam odgovoriti što kraće da ne bi ponovo osjetio diskretno kljovanje moje drage po cevanici koje me upozorava da skratim priču o termohalinoj cirkulaciji i ledenim dobima. Pričamo o jogi, pilatesu i još ponešto općenito o ženskim temama, ali tu me pamćenje izdaje. Uskoro stiže i frendica kod čije frendice idemo na doček, a i njen dečko Benjamin je s njom. Ben je iz Obersdorfa i ubrzo nalazimo zajednički jezik, dogovaramo skijašku turu početkom ožujka, yuuuuuupi! Napokon dostojan sugovornik. Hodamo dobrih petnaestak minuta, ali u intenzivnoj razmjeni informacija s mojim sugovornikom, o opasnistima od lavine i o novim gadgetima sa sondiranje, gotovo i ne primjećujem, stigli smo!



Party biješe ko party, ni po čemu poseban. Jedan moj legendarni frend rekao bi "u mom haustoru ima 5 takvih i to svako vecer, a ne samo za novu godinu". Uglavnom, mjuza kuruzasta do nedefinirana, gotovo palamudasta, ali je klopa bila na nivou švedskog stola, tako da smo se neko vrijeme posvetili gonetanju inteligentnih riješenja iz Švedske i minglanju. Sad već ugodno zadovoljenih čula okusa, poželjli smo isti tretman posvetiti našim ušima, tako da me opet pomalo zasvrbi moja mobilna playlista. Naime, s FM odašiljačem i mp3 playerom koji posjeduje moj mobitel, sve što trebam su radio prijemnik i zvučnici, ne bi li ustajalu atmosferu preokrenuo u ekstatični dance flour. No onda je ipak krenulo na bolje. Neko simpatično devojče preuze mix pult od buljavog geeka, čuju se Killersi, Bloc Party, Maximo Park..., vraća mi se vjera u njemačku mladež. Lagano đuskamo, počinje odbrojavanje! I taman kad mi se povratila vjera u njemačku mladost, shvaćam da počinju pripreme za novogodišnje raketiranje i ispaljivanje tona novogodišnjih pirotehničkih sredstava. Gazdarica nas prijateljski upozorava da idemo na ulicu kako bi sudjelovali u neslužbenom nadmetanju iz kojeg će haustora ispaliti više raketa



Nisam ja neki protivnik, ali nisam baš ni pretjerani ljubitelj umjetne iluminacije na nebu, ali fakat ne vidim u tome nešto čemu bi se trebao diviti. Ekipa je ekstatična, i mi se trudimo ufurati da nam je to fora. Počinje odbrojavanje, puca se na sve strane. Ponoć je! Ljubimo se grlimo, čestitarimo. Nakon petnaestak minuta, nadamo se da su lagano ispucali sve što su imali, no Nijemci naprosto obožavaju vatromet, te se raketiranje nastavlja još sljedećih petnaestak minuta. Napokon došao je i taj trenutak. Krenuli smo prema gore i neko je pozvao lift. Koji je baš otovrio svoja vrata kad smo Gaga, frendica joj i ja naišli, te se priključili još dvojici tipova koji su već ušli u lift. Krećemo..., ili možda ipak ne. Stojimo, 5, 4, 3, 2, 1..., mi smo u liftu zaglavljeni. 5, 4, 3, 2, 1..., zaglavljeni!



Svi su vrlo cool, i pod dojmom alkohola, još uvijek opušteni. Uostalom ovo je Njemačka, i spasilačka ekipa stići će sigurno za čas. Uspostavljamo kontakt sa dežurnom osobom, on nam kaže da probamo otvoriti vrata silom, pa da se javimo ako ne uspijemo. Ufff, ovo ne zvuči dobro. Navlačimo vrata, ali ona se pomiču možda za dlaku i to je to. Zovemo dežurnog, veli doći će neko uskoro. Ne mogu reći da nam je loše. Škvadra s tuluma daje nam podršku, uglavnom moralnu, ali po lupetanju čujemo da pokušavaju otovriti vrata. Nas pet laprda i sprda se sa svim i svačim, na granici svega, jer fakat čini ti se sve to skupa bezazleno i svaki čas će doći da nas izbave, a ipak, osjećaš da su oni slabiji na rubu panike, klaustrofobije i nemaš pojma kako će reagirati. Neke od njih vidiš prvi put. Sad smo već pol sata zatočeni. Frendica lagano cupka jer joj se piški. Slične simptome pokazuje i jedan od likova koji su pozvali lift. Dok oni cupkaju lift se pokreće i zaglavljujemo se u međukatu. Zovemo dežurnog, veli da je ekipa već trebala stići. Čujemo lupanje po vratima. Ne znamo jel to ekipa s tuluma ili neko od službenog osoblja. Pokušavamo uspostaviti kontakt, ali nas ignoriraju. Zovemo dežurnog, ali on nam ne može pomoći. Tip kojem se piški cupka i prijeti da će se morati spišati. Njegov frend vadi pljugu. Ja rekoh, pa neće valjda ovdje pušiti. Gotovo je ovaj se spišao, a za njim i frendica. Smijemo se. Sad smo već preko sat vremena zaglavlejni i mislimo kak ćemo imati kaj pričati unucima, a neki misle kak će imati kaj za pisati na blog. I dalje čujemo rondanje po vratima, ali niko ne odogovara na naše upite tko su i tko ih šalje. Nakon sat i pol vremena, lift se pokrenuo. Vrata se otvorila!



Dočekuju nas ko heroje. Otvorenih usta preslušavaju naše doživljaje. Pokazuju alatke s kojima su pokušavali otvorti vrata, nabrajaju spasilačke službe koje su sudjelovale u našem izbavljenju. Lagano se bliži pol tri, pa zaključujemo da nam je nekako draže uživati ovdje herojski status nego se zaputiti u bespuća Kreuzberga. Minglamo još neko vrijeme i oko četri se ispaljujemo prema doma.

I za kraj kao neka pouka: ko prije vremena ukliže, zaglavit će u liftu.

A kao neki uvod u fini party playlista koja se često spominjala u tekstu, možda može proći i kao neki soundtrack za gornji tekst, uglavnom radi se o božićnim probranicama i najuspjelijim indie-disco hitovima iz 2008, koje bi rado čuo na jednom od dance floura u novogodišnjoj noći 2008/2009: