 |
| From RMT08 |
Istančanim osjećajem za tajming moj sam boravak u domovini planirao u skladu s terminom trke na Risnjaku u sklopu treking lige. U Zagreb sam stigao jeftinim letom iz Berlina, tek na produženi vikend i susret s rodbinom. Starica majka sprema obiteljski party i jedva sam je nagovorio da ga odgodi za nedelju, jer ja bi ipak na trku. Tih dana kiša je neprekidno padala, a i prognoza za sljedeće dane bila je - potop biblijskih razmjera. Još uz to sam navukao neku virozu i baš sam se nespreman ćutio za fizičke napore. I tako cio dan pred trku sam proveo u premišljanjima bi ne bi, a onda je još uletio buraz sa kartama za tekmu - Hrvatska : Austrija, i kaj sad?
Risnjak ili tekma, tekma ili party, trilema je sad?
Treba se odlučiti. Gorane, neće ti biti lako, morat ćeš izaći iz svoje kože, rekao bi moj jaran - Boske.
Kombiniram kako otići i na Risnjak i na tekmu, i već čujem riječi brižne majke: "Pa to nije kratkotrajni pljusak. Kiša pada danima, bit će odrona, bit će bujica. Planine se treba čuvati, jako je se treba čuvati! A u nedjelju planiramo party u skladu s tvojim planovima, ne bi bilo lijepo da te nema." Odustajem od tekme, a na trku zapravo još ni ne znam kako ću doći. Dao sam oglas na AS portalu, ali mi se još niko nije javio s konkretnim prijedlogom. Bojim se da ni ovog puta zbog prijevoza neću dospjeti do cilja. S nestrpljenjem provjeravam poštu, isčekujem mail, i javlja se Vedran. Ima mjesta u autu ide na trku i može me skupiti.
Buđenje i vremenska prognoza
Dogovor je da krenemo u subotu ujutro u 5.30, a u petak navečer zaboravio sam naviti sat, pa se budim pukim slučajem u 5.15 i stižem na vrijeme na dogovorene koordinate. Vedran i frendica mu, stižu u točno dogovoreno vrijeme. Ona mi je poznata, kasnije saznajem da se valjda znamo s faksa, jer smo oboje studirali meteorologiju. Ona vjeruje da je prognoza netočna i da kiše biti neće, budući su se dva meterorloga našla u autu. Tako da sada znamo kome imamo zahvaliti, sasvim ugodno vrijeme na treku. Pričamo anegdote o kolegama i vrijeme nam prolazi brzo. Od Vedrana saznajem da vozi MTB orjentaciju i maratone, te da sutra, znači odmah nakon Risnjak Ultre ide na MTB maraton na Psunj. Razmjenjujemo pustolovna iskustva i baš sam upravo iznenađen s kojom lakoćom smo savladali udaljenost od Zagreba do Crnog Luga.
Šarolika ekipa - freakshow
Na startu smo već oko 7, među prvima, a start je u 9. Koristim to vrijeme da nadoknadim propušteni doručak. Ekipa se skuplja polako, šarolika bratija pustolovnih freakova. Ima ih debelih i mršavih, koščatih i snažnih, bradatih i brkatih, ćelavih i kosmatih, ali fakat nisam očekivao i plave ovratnike. A pojavili su se dečki u plavim kutama, s teškim radničkim cipelama na nogama.
 |
| From RMT08 |
Ruksak - sport Billy supersag
Pola sata prije starta, još se kolebam što ponjeti sa sobom u ruksaku. Uz sve manje ili više neophodne stvari, obaveznu oprema, punim tro-litarski mjeh sa vodom. Nosim i 2 banane, limun, mješavinu sušenog voća (brusnice, grožđice i smokve) i mineralna gromada halitnog kristala (dar dobrog šamana sa dalekog sjevera). Uz sve to uzimam i foto aparat, a obzirom da su najavili kišu trpam i vodootporno kučište za foto-aparat i jaknu. Sa svim tim ruksak mi je prilično glomazan i težak, tako da bi u kategoriji budala s najvećim ruksakom s lakoćom osovojio prvo mjesto. Pa ipak tješim se da sam opremljen bolje od sport Bilija s njegovim super sagom.
3,2,1..., kreni!
U deset do 9, Elvir, organizator utrke, se čudi što se niko ne zagrijava i bodri nas da lagano trčkaramo. Najavljuje kišu oko 11. Točno 10 sekundi prije 9, počinje odbrojavanje, i starta razularena gomila trekera. Većina kreće Horvatovom stazom. Oni prvi već laganim trkom, dok oni na začelju laganim hodom. Ne znam jel bilo i takvih koji su išli donjom stazom, ali navodno je bilo i takvih koji su radili krug u smjeru kazaljke na satu, dakle suprotno od redosljeda kontrola postavljenih na stazi. Gazim sigurnim korakom, planiram tako barem prvih petnaestak minuta dok se ne zagrijem, a onda ću malo i potrčat. Mada mi i sama pomisao na trčanje s ovako teškim ruksakom na leđima izaziva totalnu štetu na koljenima. Hodam sigurna koraka i pretječem gomilu mladića. Iza leđa čujem komentare: "Gle ima i većih ruksaka od moga." Nastavljam ujednačenim ritmom, i stižem do raskršća puteva. Na tabli piše Risnjak, 2 sata i 20 minuta, dok je do uprave parka u suprotnom smjeru jedan sat i 20 minuta. Obzirom da mi je do tuda trebalo tek pola sata, a da je procjenjeno vrijeme potrebno za prevaljni put u suprotnom smjeru (dakle nizbrdo), sat i 20 minuta, ekstrapoliram da će mi do prve kontrolne točke trebati još oko sat vremena, možda sat i pol. Oh kako, naivno! Kalkualcija i ekstrapolacija je mozda i tocna, mada nakon detaljne analize karte ostavlja prostora za skepsu. No, idemo dalje. Staza je još uvijek dobro vidljiva i utabana, pa nema problema s orjentacijom. Blagi uspon, postaje blago strmiji, a ja hvatam priključak za grupicom ispred mene. Kako ja njih sustižem tako staza postaje uža, pa smatram da bi bilo nesmotreno izlagati se rizicima strmospizdžavanja u pokušaju da zaobiđem curu na začelju. I tako dok ja premišljam da zamolim ekipu da me propusti, mene zaobilazi jedan stariji lik. Dakle tako to radi stara iskusnjara, pomislim ja i čekam sljedeću priliku da zaobiđem grupicu ispred sebe. Taman negdje kad se put ponovo proširuje prelazim ih i sustižem poveću grupu koja na raskršću motri kartu i mantra na koju će stranu. Meni se neda vaditi kartu i s punim povjerenjem jurnem za njima. Na stazi je bilo oborenih stabala pa je sve skupa ličilo na trku s preponama. Jurim za masom i uopće mi ne pada na pamet da već dugo nisam vidio markaciju, makar od vremena izbljedjelu. Jurili smo tako neko vrijeme preskačući balvane, dok nije nestalo puta.
Trlica - Kao soundtrack za moj treking
Kud sad? Staza je zarasla u grmlju. Gledam lijevo, gledam desno, svako pronalazi neku svoju putanju u nepoznato. Jedni zaobilaze šikaru odozgora, drugi odozdola, treći prolaze ravno kroz guštik. I onda dalje, sad više niko ne zna gdje smo.
Sred vrtača i škrapa, sred pušaka bajoneta, 1,2,3,4,.. izgubljeni..., ima dana kada lutam, ima dana kad sam sam..., lost in forrest, I'm running towards nothing again and again and again,
Down from the hills, into the forest, I've been dreaming - islands on my mind. U glavi mješam
hitove vaše i naše mladosti i ko zna koliko bi ih nanizao da mi u taj čas nije zvonio mobitel. Buraz zove da provjeri jesam li se predomislio, i ne bi li pošao s njim na tekmu u Vijenu. Dobri moj Buro, eto me na Risnjaku, rekoh, tako da ne stignem do Austrije.
Razgovarao sam tek nepunu minutu, a grupica se rasipala. Ostao sam sam. Muvao sam se tim kolopletom kraških fenomena,
 |
| From RMT08 |
ljudi su pristizali iz raznih smjerova. Očito ni jedan nije bio pravi i niko pojma nema zapravo gdje smo. Onda se grupa ponovo okuplja, čini mi se na istom onom mjestu gdje smo se osipali. Vade se kompasi, karte GPS-ovi, ali pomoći nema. Niko pojma nema 'di smo.
 |
| From RMT08 |
Neki se pokušavaju prisjetiti prošlogodišnjeg iskustva. Iz grupe se izdvaja Čura, momci ja ću nazad pokušati naći markaciju. Čini mi se da je to mudro riješenje, jer ak' neko zna Čura zna. Uostalom u svim planinarskim vodičima piše da je jedno od prvih pravila kad se zaluta, vratiti se na zadnju poznatu lokaciju. Čudi me da ovdje to nikome ne pada napamet. Nije mi jasno, jel se to nadaju naći neku crvotočinu i probiti prostorno vremenski kontinuum te izbiti nekako na kontrolnu točku? Čura i ja se vraćamo, tražimo kobno skretanje, pratimo tragove divljeg stampeda trekera. Teško je sada procjeniti koje su naši tragovi, ili pak tragovi zalutalih trekera, a koji bi mogli biti tragovi onih na pravom putu, pa se u to previše ne pouzdajemo. U lutanjima srećemo Ivana. Gledamo kartu još jednom pokušavamo odrediti gdje smo, ali bez uspjeha. Sad ponovo prolazimo šikaru. Pristižu novi trekeri. Ne vjeruju da smo promašili stazu i produžuju dalje. Jeste sigurni da ste se izgubili, pita neko iz mnoštva? He, sigurni smo koliko možeš biti siguran da si se izgubio kad ne znaš di si. Čura dobacuje da se mi zapravo već vraćamo i idemo prema cilju. Odoše oni u nepoznatom pravcu, a mi stižemo do kobnog raskršća na kojem još ima markacija pa ih slijedimo. Sustižemo one koji su krenuli laganim korakom, ali su išli dobrim putem. Eto Čura, žalio si se da nemaš vremena nagledati se komada iz planinarske, e pa sad gledaj lafčino, vidi koliko ih je. Fakat, veli Čura, pazi kaj si poželiš moglo bi ti se ostvariti. Idemo dalje prestižemo još ekipe, ja uz put iznosim moje gastarbajterske jade. Čura me i dalje sluša, s nevjericom veli, ti si živa volja. Nailazimo opet na onu grupicu koja se osipala po vrtačama i škrapama. Ipak su probili prostorno vremenski kontinuum, i opet smo u istom sosu. Markacije se gube, a kontrole još nema. Čura brije da je negdje dolje spomen ploča partizanske bolnice na Trlici. Pa dobro, ali kontrola je na stazi, a staza se opet gubi u šumi. Još neko vrijeme bespomoćno se muvamo, a onda neko dovikuje: EEEeeeNo jeeeeeeeeee! Cvikamo karticu na prvoj kontrolnoj točki nakon 2 sata i 46 minuta, a računao sam da će mi do prve kontrolne točke trebati sat i pol do najviše dva.
Lazac - pustolovna družina
Iako je staza prema Lascu loše markirana, ipak nije toliko problematično kao do sada. Zaostajem za grupom jer mi koljeno sada već ozbiljno škripi. No to se pokazuje kao prednost jer se grupa ispred mene gubi i vraća, tako da ne lutam previše, već ih stižem tek kad su na pravom putu. Pokušavam ih držat na oku, ali prebrzi su. Posustajem. Oblaci su se razišli i sunce sija, čuje se samo kako ptice pjevaju i moje koljeno škripi. Vadim šaku sušenog voća, i trpam mix u usta. Nakon treće porcije sušenih smokava, brusnica i grožđica, čini se da bi mogao potrčati. U laganom sam trku koliko mi koljena dopuštaju. Mislim da ne bi bilo loše da si malo popravim elektrolitsku sliku. Vadim iz džepa mineralnu gromadu i srčem pesak i kristaliziran u halitnu stjenčugu.
 |
| From RMT08 |
To je sol nastala isparavanjem u zatvorenim bazenima, pri naglim klimatskim promjenama. Slano je i trnu mi usnice, ali ćutim blagotvorni učinak na moju elektrolitsku sliku. Na Lazac stižem nakon nešto više od pola sata. Tako dobro prolazno vrijeme me je i samog ne malo iznenadilo. Rastu mi krila i mislim kako ću za čas do cilja. Ovdje je ponovo na okupu pustolovno mnoštvo, vidaju se rane, pričaju lovačke i razmjenjuju dragocjena iskustva – neprocjenjivo! Nakon kraćeg predaha vrijeme je da se krene. Ultraši, poput neke pustolovne družine kreću put Guslice. Baš ih je lijepo vidjeti kako smjelo kroče, Jagoda, Ivan i Chura, gotovo da bi pošao za njima jer volim šalu, no zdrav me razum usmjeruje na stazu broj 12, put Risnjaka.
Risnjak - spektakularni vidici i palačinke
Ovdje je staza odlično markirana, a prema izohipsma na karti može se zaključiti da je prvi dio blagi uspon, a negdje na pol puta počinje strmo dizanje na Risnjak. I bi tako, ovaj blagi dio pregazio sam u žustrom hodu ili trčeći, hraneći se mixom sušenog voća i slanom gromadom. Na strmini brzo dobivam na visini i sada alpski fenomeni dominiraju krajolikom. Lucija i par momaka me sustižu, žicam Lucu da me slika.
 |
| From RMT08 |
Do vrha staza vodi kroz zimzelenu klekovinu koja se pretapa u golu stijenu. Dosta je klizavo, pa treba paziti. Od Lasca sam na vrh stigao nakon sat i 10 minuta. Iako je vrijeme oblačno pogled je nepregledna panorama vrhova u nizu. More je na svega petnaestak kilometara odavde, ali se ne vidi od oblaka.
 |
| From RMT08 |
Cvikam kontrolu i spuštam se u planinarski dom. Čini mi se da ovdje sve vrvi od trekera, pa odlučujem i ja odraditi jednu pauzu. U domu naručujem palačinke i mineralnu vodu. Tamanim palačinke ko mahnit, a što ih više jedem to mi se čini da sam više gladan. Strusio sam pol litre mineralne, i ostatak flaše pretačem u mjeh. A taman mi je ruksak podnošljivo olakšao, obzirom da sam ispičuturio većinu sadržaja mjeha. Izlazim van iz doma nakon gotovo 20 minuta, i sad mi se čini da gotovo nikog više nema od poznatih. Premišljam na trenutak ne bi li na Medvjeđa vrata, a onda se ipak odlučujem za Horvatovu stazu i krećem prema cilju.
Potrči doktora
Hodam dugo sam i ne srećem dugo nikog. Pomalo me hvata tjeskoban osjećaj pri pomisli da sam na krivom putu. Gledam kartu u hodu i čini se da ne bi trebalo biti greške. Trčkaram pomalo, ali koljeno mi ne dopušta onoliko koliko bi ja htio. Gazim prema cilju smjelo. Do cilja sam pretekao još ponekog posustalog trekera, ali je i mene par njih prešlo. Onda sustižem još dvojicu i taman kad sam im se približio i spremao se da ih preteknem, nama se opasno približila poveća skupina trekača. Ova se dvojica ko dvje plahe srne poplašiše i jurnuvše dalje. I ja potrčah za njima. Neko sam vrijeme pratio tempo, a onda sam shvatio da koljeno neće moći. Usporio sam i nastavio hodom. Pa ipak, s vremena na vrijeme kad bi mi se učinilo da mi se neko približava u bjesomučnom trku i sam bi dodao gas-gas, i potrčao do prve okuke, ne bi li nestao iz vidokruga mojim pratiocima i time ih obeshrabrio da me jure. Ta uspori-potrči vježba me podsjeti na legendarnu Ferićevu priču, Potrči doktora, i studenske dane na Bijeničkoj cesti. Iz tog me reminscentnog snatrenja stvarnosti prizva graja koja se čuje iz restorana kod kojeg smo startali, a tu je i cilj. Od doma na Risnjaku do cilja sam stigao za jedan sat i 28 minuta. Ukupno sam na stazi proveo 6 sati i 31 minutu.
Mingling
Eto smjestio sam se negdje na sred planinarske ljestvice. Uskoro će početi stizati prvi ultraši. Presvlačim se i spremam za mingling dok očekujemo prve ultraše u cilju. Ne poznajem baš previše ekipe, ali svi su nekako druželjubivi, pa je i komunikacija jednostavana i spontana kao da se znamo duži niz godina. A onda gledam lika koji sjedi preko puta mene, i kužim da ga zovu Sablja i kužim da mi je lik skroz poznat. Prekopavam po bespućima sjećanja i pokušavam se sjetiti kad je to moglo biti. Kasnijom rekonstrukcijom događaja ustanovili smo da smo se nekada davno prije 8 do 10 godina družili u nekim drugim okolnostima. Dok se tako sa Sabljom prisjećamo starih dana i jarana, u cilj stiže i Mukki s nevjerojatnom pričom kako se poskliznuo i udario glavom u koru od drveta i proveo oko pola sata u nesvjesti. Uzbuđeno priča, nakon što je došao k sebi, dozvao je pomoć odteturao do Snježnika gdje su ga trebali skupiti organizatori, no dok je tako teturao do Snježnika shvatio je da bi tako mogao i do cilja. Stvarno legenda, uostalom to je onaj lik koji si u rijetkim trenucima dok mu je teško kad gazi po stazi olakšava tegobe pjesmom legendarnih industrijalaca iz Berlina - Einstürzende Neubauten. Bravo Mukki! Nadam se da neće biti nekih kobnih posljedica. A nadam se da ni sam neću imati pretjeranih muskulfibera ili žuljveva. To je moj prvi trekking ove sezone i drugi ukupno (bio sam još na Medi prošle godine). Nisam siguran jel bi trebo biti zadovoljan ili nezadovoljan rezultatom. Moglo je bolje, puno sam lutao do prve kontrole. Čekam da vidim kakve će biti posljedice sljedećih dana, a onda me čeka još jedna teška odluka. Idem na Velebit, još se kolebam, planinarska ili ultra, pitanje je sad?
