Balade o Crnom moru

Od Odese do Kavkaza i natrag

prilog poznavanju sjeveroistočne obale Crnog Mora

From Od Odese do Kavkaza

Odesa 6-7. 9. 2007.

“Tam krasiva, tam grozno!”, obratio mi se nepoznati Ukrajinac (zapravo vjerojatno Rus, obzirom da u Odesi živi većinsko rusko stanovništvo) pokazujući s jedne strane mola zagađene valove Crnog Mora dok se s druge strane prelijevalo u bočatim bojama, dakle voda čista, upravo onoliko koliko to brakična voda izmješana velikim prinosom mineralnih tvari rijekama, može biti. U prvi mah, iznenađen takvom otvorenošću nisam shvatio da se on to zapravo meni obraća. Onda je shvatio da sam stranac. “Ti od kam?”, pitao je. “Horvatia”, rekoh kratko. “Kak pri nas?”, htio je on znati o mojim prvim dojmovima. “Tek sam stigao”, pokušao sam diplomatski odgovoriti i prikriti svoju šokiranost bijedom i siromaštvom koju sam u prvi mah vidio u kontrastu sa raskošnim širokim ulicama prebogatim neoklasicističkom arhitekturom. Okrenuo se prema obali. “Grozno”, reče pokazujući novosagrađene zgrade što strše iznad mora. “Ne bih rekao grozno, možda prije neprimjereno”, pokušavao sam ga utješiti zapravo i nesiguran u točno značenje riječi “grozno” i koliko on mene može razumjeti, a koliko ja njega. U sljedećem trenutku skočio je u more i prepustio me mojim dojmovima. Pa krenimo redom.

From Od Odese do Kavkaza

Još u avionu pokušavao sam uspostaviti kontakt s mojim suputnikom. On je porijeklom iz Ukrajine, iz gradića zapadno od Odese. Navigator je na njemačkom brodu što plovi od Hamburga do St. Petersburga, pa gotovo smo susjedi (obzirom da sam i sam nedavno odselio na sjever Njemačke), i lako se sporazumjevamo. “Što te vodi u našu lijepu zemlju? Posao?”, pita me aludirajući valjda na velik broj stranih investitora u ovu tranzicijsku zemlju. “Ne izgledaš mi baš kao yuppie”, reče. “Pa i nisam yuppie. Naučnik sam i gost sveučilišta u Odesi koje je suorganizator međunarodne geološke ekspedicije u kojoj i ja sudjelujem. Sutra krećemo prema istočnoj obali Crnog Mora i Kavkazu.” (Za one koji žele znati više radi se o UNESCO-ovom programu IGCP (International Geoscience Programme) 521: “Black Sea-Mediterranean Corridor during the last 30 ky: sea level change and human adaptation), ovdje ima još više.

From Od Odese do Kavkaza

Slijećemo i slijedi mukotrpno popunjavanje formulara i ispunjavanje odgovora na pitanja, tko si, tko te šalje, kuda ideš i zašto. Nakon mukotrpija koje sam prošao u procesu izdavanja Ruske i Ukrajinske vize, više me ništa ne može iznenaditi. Prolazim carinsku kontrolu i iako mi je koordinatorica projekta najavila da će me na aerodromu čekati njena asistentica, dočekao me Sergej. Nema mjesta razočarenju, pa ovaj grad valjda vrvi Ukrajinkama pa ću ih se nagledati, a Sergej je simpatičan kolega kojeg sam upoznao prije 2 godine na konferenciji u Istanbulu i budući pročelnik odjela za paleontologiju na sveučilištu u Odesi. Vozimo se prema gradu i ne pričamo puno, pa ipak saznajem da su ovdje prosječne plaće oko stotinjak dolara, dok su cijene piva slične onima u Hrvatskoj (novčana jedinica je grivna, jedna grivna je otprilike isto koliko i jedna kuna ili malo više, pa nema problema s preračunavanjem). Cijene stanova u novogradnji su ovisno o lokaciji od jedne do dve tisuće dolara po kvadratu. Gledam u čudu prometnu gužvu, karakterističnu valjda za gradove čija komunikacijska infrastrukutra nije pratila kupovnu moć građana nabildanu u sumnivim tranzicijskim procesima. Pa iako se po širokim cestama podjednako zastupljena vozila novije zapadne i japanske proviniencije, stara prometala ruske proizvodnje ipak nisu rijetkost, a “maršrutke” i autobusi bili bi dostojna konkurencija Šijanovom Mišku u filmu “Ko to tamo peva”, na nekom imaginarnom reliju.

From Od Odese do Kavkaza

Stižemo u hotel. Iznenađuje me da niko na recepciji ne govori engleski ili njemački, a istovremeno svjestan sam koliko je glupo da se mi Slaveni sporazumjevamo na germanskim jezicima. Tako, obzirom da su nam materinji jezici slavenski, nekako se sporazumijevamo. Ulazim u sobu. Prašnjava je i prilično derutna. Prozor gleda na okolne novosagrađene apartmanske komplekse na kojima su završni radovi u tijeku i čekaju pretpostavljam novu ukrajinsku elitu. Arkadija se zove kvart u kojem sam smješten i blizu je obala mora. Spuštam se od hotela prema obali. Prozori i balkoni na susjednim zgradama su ograđeni rešetkama i to me pomalo brine, pa ipak ne vjerujem da će baš neko provaliti u moju sobu. Po zapuštenim zelenim površinama izležavaju se i ližu napušteni psi. Iako djeluju pitomo i nezainteresirano za prolaznike, pomalo je zastrašujuće hodati između tih pasa, koji izgledom podsjećaju na svoje divlje pretke i kao da čekaju sudbonosni trenutak kada će se osvetiti gospodarima koji su ih napustili i prepustili preživljavanju i zakonima urbane divljine. Do mora sam se spuštao u čuđenju. Poput vremenskog putnika gledao sam ljude na ulicama i prizore koje zapravo i ne pamtim da sam ih vidio, ali ih valjda prizivam iz kolektivnog sjećanja državljana bivše Jugoslavije kad se roba prešvercana iz Italije prodavala na Hreliću. Da bi se probili do tih štandova trebalo je valjda proći kroz špalir sumnjivih šibicara, agresivnih čistača cipela, ali i skromnih bakica i djedica koji bi vam nudili uslugu vaganja na kućnoj vagi. Ovdje nije bilo šibicara, ali je vrvilo od ovih potonjih. Srećom sam nosio sandale i s lakoćom izbjegao čistače cipela. Ljudi se vraćaju sa plaže i hitaju u hotele na večeru. Gužva je na ulici, u čudu se probijam kroz masu. Neobičan je taj kontrast bijede čistača cipela i histerije centara za zabavu – luna parka, flipera i karaoka. Kraj je ljeta, početak rujna, predvečer, i plaže su još uvijek prepune ljudi. Pješčane plaže s aquaganima, kafićima, coctail barovima, disco klubovima, vrlo su tipične za Crnomorsku obalu. Često se događa da restorani u turbulentinim tranzicijskim procesima mjenjaju vlasnika, tako da se mogu vidjeti i zapušteni objekti, ali i metalne konstrukcije s kranovima kao zostavština nekih davnih lučkih radova. Sve skupa podsjeća me pomalo na već viđene prizore u Varni prije par godina. Tako da pretpostavljam da je to karakteristično za crnomorsku obalu ili barem njen sjever-sjeverozapadni dio. Groteskna i pomalo kičasta i naivna zdanja restorana i klubova, kriju se iza naziva poput Itaka, Ibiza, Xanadu, Madagaskar-bar.

From Od Odese do Kavkaza

Ja na trenutak premišljam ne bi li ipak zaplivao iako nemam kupaće gaće za presvući se. Restorani su prazni, pa nisam siguran jesu li zapravo otvoreni. Kasnije sam saznao da ovdje ljudi još nemaju naviku jesti u restoranima, jer im je preskupo. Cijene su vrlo slične onima u Hrvatskoj. Zauzimam terasu s pogledom i oko mene obigravaju gotovo svi djelatnici restorana i stvarno se trude da mi ugode, jer ja sam jedini gost. Nekako se sporazumjevamo. Sa žaljenjem konstatiram da u ponudi nemaju ukrajinske pive, pa naručujem rusku pivu i makedonsku pizzu. S mojim poznavanjem ćirilice i ruskog to je jedno od jela kojega sam uspio izčitati s meni- karte. Vrlo zanimljivo kulinarsko riješenje s goveđim jezikom, krastavcima i ostalim standardnim dodacima pizzi. Naziv makedonska je valjda marketinški trik. Koristim predah da se javim doma i napišem pokoji SMS sa dojmovima. Burazu, burzovnom stručnjaku i ekspertu za investicije na tržištima u razvoju, napisao sam odprilike ovako:
“Buraz zajebi Mongoliju, sljedeći big bang je na Ukrajinskoj burzi. Građevina cvate, turizam u začecima razvoja, a piva po restoranima za sada samo uvozna. Pozdrav iz Odese”

Nakon večere šetao sam dugo uz obalu. Šetalište se zove “Put Zdravlja” i vrvi od šetača, trkača i mountain bikera, ali opet sreće se mnoštvo napuštenih pasa. Oni žive u mirnom suživotu s ljudima i pitomo ližu rane, ali i otimlju se za ostacima hrane po kantama za smeće. Razvlače otpad i daju neki zlokobni ugođaj ovom gradu kao da je na pomolu epidemija. Ne obazirem se na pse i uživam u šetnji. Neonska svijetla restorana, histeriju disko klubova i sintetičkih ritmova mijenja mir drvoreda i šum valova. Obala postaje divlja. Tama noći lagano zatire svijetlost nautičkog sumraka. Večernje sportaše i trkače smijenjuju partijaneri – grupice mladih u pripremi za noćni izlazak natakaju se alkoholom. Spuštam se do obale i remetim intimu parova koji se stišću na klupicama uz more. Osjećam se nepoželjno. Penjem se po strmim obroncima Francuskog bulevara i vraćam na štand prodavača napitaka. Želim flaširanu vodu, ali mi prodavač uz iskreno žaljenje objašnjava da u ovaj sat prodaje samo pivo jer mu je frižider s vodom zapečaćen. Vraćam se prema hotelu. Ulica u kojoj su u poslijepodnevnim satima dominirali starci sa vagama, sada kao u nekoj kazališnoj predstavi mijenja kulisu i prepušta pozornicu mladima koji hitaju u disko klubove. Suknjice su vrlo kratke i zaiste sada dolazi do izražaja sve ono što ste čuli o Ukrajinkama, jednom riječju – vrhunski komadi. Razgoličene nimfe šeću ulicom i Arkadija sada zaista pomalo podsjeća na mitsku grčku pokrajinu od koje je posudila ime. Na trenutak razmatram mogućnost da se zadržim još malo po gradu, ali me umor ipak navodi u hotel. Brzo sam zaspao i iako sam bio prilično umoran noću me je budilo zavijanje pasa i zvuk pneumatskih čekića sa susjednih gradilišta. Pomislim kako je zaista nešto kafkijansko u ovom gradu, čini se da bi bio prirodna kulisa i idealno mjesto radnje za ekranizaciju romana poput Camusove Kuge ili pak Saramagova Ogleda o sljepoći.

From Od Odese do Kavkaza

Za doručkom srećem kolege iz Kanade, Kena i Petru. Srdačno se pozdravljamo. Nakon kraće konverzacije o svakodnevnici, razgovor teče prema znanstvenim temama i vremenima kada su prvi ljudi naseljavali ove krajeve i njihovim susretima sa Neandrtalcima. Ken sa zadovoljstvom konstatira kako ćemo sljedeća dva tjedna provesti na predavanjima i u autobusu, posječujući atraktivne geološke i arheološke lokalitete i uglavnom diskutirajući promjene razine Crnog Mora i njegov utjecaj na adaptaciju ljudske vrste protekle desetke tisuća godina. Ken sa divljenjem priča o Odesi i izražava želju da se preseli ovdje. Ja ga slušam u čudu i konstairam da valjda u kasnim poslijepodnevnim satima i ono malo vremena što sam ga ovdje proveo valjda nisam vidio sve. Na povratku ostat će mi dovoljno vremena da bolje upozam ovaj grad. Sad je vrijeme da se lagano spremimo i krenemo put istoka. Skupljamo se ispred hotela, pristižu kolege iz raznih krajeva svijeta, uglavnom stari znanci i poneko novo lice. Zauzimamo mjesta u busu, nas dvadesetak i krećemo prema Azovskom Moru. Napuštamo Odesu, a ja opet gledam u čudu te široke ulice, zakrčene prometalima koja ne dopuštaju urbanoj opremi i arhitekturi da dođu do izražaja. Prolazimo pored luke i usidrenih krstarica. Pogled mi privlače monumnetalne Potempkinove stube koje se zbog optičke iluzije iz ove perspektive s dna stepenica čine beskrajnim. Zaista ovaj grad ima puno više toga za ponuditi nego što sam ja u par sati boravka ovdje doživio.

Odesa-Nikolaev-Herson-Feodosija-Kerč 7. 9. 2007.

Pred nama je oko 600 km puta do Kercha najistočnije luke Krimskog poluotoka. Prolazimo kroz Potemkinove gradove Nikolaev i Kherson na ušćima rijeka Južni Bug i Dnjepar u Crno More. Gradovi su osnivani krajem 19-tog stoljeća za potrebe razvoja brodogradilišne industrije u novo osvojenim područjima Ruskog Carstva, nakon Rusko-Turskih ratova za vrijeme Ekaterine Velike. Cesta do Khersona dio je međunarodne mreže Europskih cesata s oznakom E58. Živopisna je to ruta po južnom rubu Istočne Europske ploče.

From Od Odese do Kavkaza

Kao i svaki ravničarski kraj poljoprivreda je ovdje dominantno zanimanje žitelja, tako da je uz cestu česta pojava tržnica na kojima se prodaju uglavnom poljoprivredni proizvodi i prerađevine kućne radinosti. Zaustavljamo se tek na kratko na odmorištima s toaletima. Ovdje bi se valjalo osvrnuti na WC-e po Ukrajini, no njih je najbolje za izbjegavat, i potražiti neki skroviti kutak u prirodi. Zaustavljamo se na ribljoj tržnici negdje između rijeka J. Bug i Dnjepra. Fasciniran sam izborom meni nepoznatih vrsta riba koje se ovdje mogu kupiti. Ribe su uglavnom dimljene, sušene i soljene, i mogu se jesti bez termičke obrade.

From Od Odese do Kavkaza

Nakon Khersona, odvajamo se cestom E97 prema Krimskom poluotoku i istoimenoj autonomnoj republici. Na ovom dijelu je cesta nešto lošija nego E58, a to pogoduje avanturistima na biciklima, koji bicikliraju ovim krajem. Čak dvije grupe biciklista od po dvoje-troje ljudi presreli smo na našem putu. Općenito po cestama bivšeg Sovjetskog Saveza nisu rijetki susreti s nekom vrstom ultra-maratonaca koji iz ovog ili onog razloga u borbi sa samim sobom nastoje pretrčati (ili biciklom prevesti) neku ultramaratonsku dionicu po bespućima Euroazijskog kontinenta. Dok vozimo prema Feodosiji daleko na jugozapadu iz magle izranjaju Krimske planine, a mi idemo dalje na istok. Za razliku od Odese i Khersona, Feodosija je drevni grad osnovan u šestom stoljeću prije Krista. Osnovali su ga Grčki kolonizatori iz Mileta. Značajno je lučko središte za razmjenu poljoprivrednih dobara. U četvrtom stoljeću naše ere Huni razvaljuju grad. U sljedećih 9 stoljeća gradom se smjenjuju Bizantski i Kazarski utjecaj, a krajem 12-tog stoljeća gradom dominiraju pripadnici Turskog plemena Kipčaka. 1230. Mongoli osvajaju grad. Tijekom 13-tog stoljeća u 2 navrata Feodosija podpada pod Genovsku vlast. Smatra se da je kuga koja je u 14-tom stoljeću harala Europom prenesena iz Feodosije nakon opsade Mongola koji su na grad katapultirali zaražene leševe. Posredstvom Genovskih trgovačkih brodova bolest se proširila Europom. Grad podpada pod Otomansku vlast sve do pred kraj 18-tog stoljeća kada ga Ekatarina Velika priključuje Ruskom Carstvu. Danas je značajno turističko središte zbog artefakata iz burne prošlosti, ali i atraktivnih pješčanih plaža, termalnih izvora i blatnih kupki. Osim turizma stanovništvo se bavi poljoprivredom i ribarstvom. Moji ukrajinski kolege pokušavaju mi objasniti da je ovaj grad također značajan po tome što je tu rođen i većinu svog života proveo Ivan Konstantinovič Aivazovsky, slavni slikar armenskog porijekla. Brodovi u prašnjavim lukama, brodolomi česti su motivi na njegovim slikama.

Dalje prema istoku naš cilj je večaras Kerch. Nakon gotovo 12 sati puta oko 10 sati navečer stižemo u hotel Nimphey, na samom rubu grada. Vani je mračno i nema puno gostiju. Naš hotel sa trošnim ljuljačkama i ostalim dotrajalim instalacijama za razonodu gostiju doima se kao da je iz nekog drugog vremena. Zapravo ovdje vrijeme kao da stoji. Nakon večere, smještamo se po sobama sjurujemo na plažu i pada noćno kupanje. Moje prvo kupanje u Crnom Moru.

Crno More – kolijevka indoeuropskih jezika

Srebreni sjaj ljeska se oko naših tijela uronjenih u more bogato fitoplanktonom. Ovdje je voda bogata nutrijentima – planktonskim algma, koje noću ljeskaju srebrnim sjajem. Danju ove alge apsorbiraju energiju crvene svjetlost iz sunčeva spektra za proces fotosinteze. Žuta svjetlost također se apsorbira u moru, a reflektirana plava i zelena svjetlost daju boju mora. Promjenjiva ćud Crnog Mora bila je poznata i u antička vremena. Prvi put se javlja pod imenom Pontos Axenos ili doslovno prevedeno Neprijateljsko More. Nakon boljeg upoznavanja, ime se mijenja u Pontos Euxinos, ili u prijevodu Prijateljsko More. Tako stari Grci već u 7 stoljeća pr. K. bilježe ekološku raznolikost Crnog Mora i koloniziraju ove krajeve. Gradovi Feodosia, Kerch, Anapa, Novorusisk i mnogi drugi prve su kolonije u povjesti Europske civilizacije. Lingvisti ovo područje smatraju kolijevkom proto-indo-europskog jezika. Prije Grka ove su krajeve naseljavali Skiti i Sarmaćani, ratnička plemena Amazonki s matrijahatom kao društvenim uređenjem. Današnje ime Crno More prijevod je s turskog Karadeniz. Prema nekim tumačenjima dolazi od činjenice da se za oblačna vremena, a osobito za oluje kada je nebo zastrto oblacima, more se doima opako crnim. To je donekle i psihološki efekt. Na lokacijama poput ove prebogate povjesti, zbilja se lako izolirati od stvarnosti i zagubiti u bespućima prostorno-vremenskog kontinuuma. Iz mojih me razmišljanja prenu dozivanje i prskanje vode u mojoj blizini. Vadim, moj ukrajinski kolega me doziva da plivamo do udaljene bove. Pri povratku gazim po pjesku, u vodi se nešto bijeli oko moje noge. Tek na trenutak prepao sam se misleći da sam nagazio nekog egzotičnog flourescentnog crva koji obitava u pjesku. Onda pomislih da sam nagazio nekog ronioca s podvodnom svjetiljkom, no ubrzo sam se pribrao i prihvatio igru svjetlosnih efekata koji su zabjelili moju nogu. Odlazimo u sobe. Za večerom saznajem da tople vode za tuširanje ima od 8 do 9 ujutro. Voda za tuširanje ionako je morska pa se pitam kojeg smisla ima tuširanje. Sobu dijelim sa Vadimom. Vadim je Bjelorus porijeklom iz okolice Černobila. Njegova obitelj je nakon katastrofe nuklearnog reaktora evakuirana prema jugu Ukrajine. Vadim je tada imao 2 godine.

Port Krim – Port Kavkaz 8. 9. 2007.

From Od Odese do Kavkaza

Nakon doručaka još je dovoljno vremena za jutarnje kupanje, i razgledanje drevnog grada Nimpheya, značajnog središta Bosporskog kraljevsta u 5 stoljeću pr. K. Obzirom da je na našem itineraru razgledanje ovog grada sa vodičem lokalnim arheologom, na programu pri povratku više detalja saznat ćemo kasnije. Sada krećemo put luke – Port Krim, na trajekt. Lutamo gradom i meni se čini kao da putujemo čitavu vječnost. Razgledamo Kerch, koji je zaista primjer nemaštovite socrealističke arhitekture. Zgrade spavaonice, za radničku klasu u metalurškoj industriji i brodogradilištima. Tvornički dimnjaci strše napušteno kao spomenici ljudske gluposti. Od kolega sam posudio Lonely Planet, knjižicu-vodič po Ukrajini. Uspoređujem zapisano sa situacijom na terenu. Donekle se slažem s autoricom, no čini mi se i da ima nepouzdanih podataka. Probijamo se kroz labirint ulica zaraslih u drvorede. Krošnje se na visini preko 3 metra koso isprepliču iznad ulice tvoreći tunel, tako da se mi sa autobusom visine skoro 4 m jedva probijamo kroz krošnje. Zbog radova na cestama promet je preusmejren i pitam se jel mi uopće možemo doći do luke. I ako su ceste do luke gotovo neprohodne za naš autobus, nekako mi se nameće pitanje je li trajekt dovoljno velik da primi naš bus? Ipak nekako stižemo. Pri prelasku granice, Petra snima luku. Ubrzo dolazi službenik Ukrajinske policije i prisiljava je da sliku izbriše s memorijske kartice. Zbilja čudno obzirom da se već s google-earthom može dobiti vrlo kvalitetan satelitski snimak luke. Na brodu preko razglasa izdaju se neke upute. Zvuči kao komande o ponašanju za vrijeme plovidbe, no teško mi je razaznati o čemu se zapravo radi. Ubrzo napetost popušta i svi vade kamere i slikaju i snimaju na sve strane. Niko se zbog toga ne uzrujava. Ja u početku krišom snimam obzirom da sam vidio što se dogodilo Petri. Sve prolazi u redu i niko ne traži moje foto materjale. Pristajemo. Poluotok Taman, Port Kavkaz. Ulazak u Rusiju prilično je ponižavajući proces za vlasnike putovnica iz muslimanskih zemalja. Tako kolege iz Turske i Azerbejdžana trebaju proći specijalnu proceduru pri prelasku granice. Nisam ih ispitivao što su im radili, no bili su vidno uznemireni. Kolege s američkog kontinenta čudili su se takvoj proceduri, a moju je pažnju privukla prelijepa djevojka koja je nezainetresirano češljala svoje duge crne kose. Zaista, nestvarno je djelovalo to dijete (možda je imala 14-15 godina, a možda i 20) plavih očiju i dugih crnih trepavica u toj pustoši. Čini se da je prelazak granice za nju rutina. Sačekala je vozača u vozilu zatamljenih stakala i nestala u nepozantom pravcu.

Radimo Dresden

From Dresden

Risnjak Mountain Trekking 2008

Vrijeme teških odluka

From RMT08

Istančanim osjećajem za tajming moj sam boravak u domovini planirao u skladu s terminom trke na Risnjaku u sklopu treking lige. U Zagreb sam stigao jeftinim letom iz Berlina, tek na produženi vikend i susret s rodbinom. Starica majka sprema obiteljski party i jedva sam je nagovorio da ga odgodi za nedelju, jer ja bi ipak na trku. Tih dana kiša je neprekidno padala, a i prognoza za sljedeće dane bila je - potop biblijskih razmjera. Još uz to sam navukao neku virozu i baš sam se nespreman ćutio za fizičke napore. I tako cio dan pred trku sam proveo u premišljanjima bi ne bi, a onda je još uletio buraz sa kartama za tekmu - Hrvatska : Austrija, i kaj sad?

Risnjak ili tekma, tekma ili party, trilema je sad?

Treba se odlučiti. Gorane, neće ti biti lako, morat ćeš izaći iz svoje kože, rekao bi moj jaran - Boske.
Kombiniram kako otići i na Risnjak i na tekmu, i već čujem riječi brižne majke: "Pa to nije kratkotrajni pljusak. Kiša pada danima, bit će odrona, bit će bujica. Planine se treba čuvati, jako je se treba čuvati! A u nedjelju planiramo party u skladu s tvojim planovima, ne bi bilo lijepo da te nema." Odustajem od tekme, a na trku zapravo još ni ne znam kako ću doći. Dao sam oglas na AS portalu, ali mi se još niko nije javio s konkretnim prijedlogom. Bojim se da ni ovog puta zbog prijevoza neću dospjeti do cilja. S nestrpljenjem provjeravam poštu, isčekujem mail, i javlja se Vedran. Ima mjesta u autu ide na trku i može me skupiti.

Buđenje i vremenska prognoza

Dogovor je da krenemo u subotu ujutro u 5.30, a u petak navečer zaboravio sam naviti sat, pa se budim pukim slučajem u 5.15 i stižem na vrijeme na dogovorene koordinate. Vedran i frendica mu, stižu u točno dogovoreno vrijeme. Ona mi je poznata, kasnije saznajem da se valjda znamo s faksa, jer smo oboje studirali meteorologiju. Ona vjeruje da je prognoza netočna i da kiše biti neće, budući su se dva meterorloga našla u autu. Tako da sada znamo kome imamo zahvaliti, sasvim ugodno vrijeme na treku. Pričamo anegdote o kolegama i vrijeme nam prolazi brzo. Od Vedrana saznajem da vozi MTB orjentaciju i maratone, te da sutra, znači odmah nakon Risnjak Ultre ide na MTB maraton na Psunj. Razmjenjujemo pustolovna iskustva i baš sam upravo iznenađen s kojom lakoćom smo savladali udaljenost od Zagreba do Crnog Luga.

Šarolika ekipa - freakshow

Na startu smo već oko 7, među prvima, a start je u 9. Koristim to vrijeme da nadoknadim propušteni doručak. Ekipa se skuplja polako, šarolika bratija pustolovnih freakova. Ima ih debelih i mršavih, koščatih i snažnih, bradatih i brkatih, ćelavih i kosmatih, ali fakat nisam očekivao i plave ovratnike. A pojavili su se dečki u plavim kutama, s teškim radničkim cipelama na nogama.

From RMT08

Čiji su ovo momci i ko ih šalje? Ne znam, ali kasnije sam saznao da je zadnji od njih koji je ušao u cilj usput postavio temelje i razvukao kablove za buduću trafo stanicu.

Ruksak - sport Billy supersag

Pola sata prije starta, još se kolebam što ponjeti sa sobom u ruksaku. Uz sve manje ili više neophodne stvari, obaveznu oprema, punim tro-litarski mjeh sa vodom. Nosim i 2 banane, limun, mješavinu sušenog voća (brusnice, grožđice i smokve) i mineralna gromada halitnog kristala (dar dobrog šamana sa dalekog sjevera). Uz sve to uzimam i foto aparat, a obzirom da su najavili kišu trpam i vodootporno kučište za foto-aparat i jaknu. Sa svim tim ruksak mi je prilično glomazan i težak, tako da bi u kategoriji budala s najvećim ruksakom s lakoćom osovojio prvo mjesto. Pa ipak tješim se da sam opremljen bolje od sport Bilija s njegovim super sagom.

3,2,1..., kreni!

U deset do 9, Elvir, organizator utrke, se čudi što se niko ne zagrijava i bodri nas da lagano trčkaramo. Najavljuje kišu oko 11. Točno 10 sekundi prije 9, počinje odbrojavanje, i starta razularena gomila trekera. Većina kreće Horvatovom stazom. Oni prvi već laganim trkom, dok oni na začelju laganim hodom. Ne znam jel bilo i takvih koji su išli donjom stazom, ali navodno je bilo i takvih koji su radili krug u smjeru kazaljke na satu, dakle suprotno od redosljeda kontrola postavljenih na stazi. Gazim sigurnim korakom, planiram tako barem prvih petnaestak minuta dok se ne zagrijem, a onda ću malo i potrčat. Mada mi i sama pomisao na trčanje s ovako teškim ruksakom na leđima izaziva totalnu štetu na koljenima. Hodam sigurna koraka i pretječem gomilu mladića. Iza leđa čujem komentare: "Gle ima i većih ruksaka od moga." Nastavljam ujednačenim ritmom, i stižem do raskršća puteva. Na tabli piše Risnjak, 2 sata i 20 minuta, dok je do uprave parka u suprotnom smjeru jedan sat i 20 minuta. Obzirom da mi je do tuda trebalo tek pola sata, a da je procjenjeno vrijeme potrebno za prevaljni put u suprotnom smjeru (dakle nizbrdo), sat i 20 minuta, ekstrapoliram da će mi do prve kontrolne točke trebati još oko sat vremena, možda sat i pol. Oh kako, naivno! Kalkualcija i ekstrapolacija je mozda i tocna, mada nakon detaljne analize karte ostavlja prostora za skepsu. No, idemo dalje. Staza je još uvijek dobro vidljiva i utabana, pa nema problema s orjentacijom. Blagi uspon, postaje blago strmiji, a ja hvatam priključak za grupicom ispred mene. Kako ja njih sustižem tako staza postaje uža, pa smatram da bi bilo nesmotreno izlagati se rizicima strmospizdžavanja u pokušaju da zaobiđem curu na začelju. I tako dok ja premišljam da zamolim ekipu da me propusti, mene zaobilazi jedan stariji lik. Dakle tako to radi stara iskusnjara, pomislim ja i čekam sljedeću priliku da zaobiđem grupicu ispred sebe. Taman negdje kad se put ponovo proširuje prelazim ih i sustižem poveću grupu koja na raskršću motri kartu i mantra na koju će stranu. Meni se neda vaditi kartu i s punim povjerenjem jurnem za njima. Na stazi je bilo oborenih stabala pa je sve skupa ličilo na trku s preponama. Jurim za masom i uopće mi ne pada na pamet da već dugo nisam vidio markaciju, makar od vremena izbljedjelu. Jurili smo tako neko vrijeme preskačući balvane, dok nije nestalo puta.

Trlica - Kao soundtrack za moj treking

Kud sad? Staza je zarasla u grmlju. Gledam lijevo, gledam desno, svako pronalazi neku svoju putanju u nepoznato. Jedni zaobilaze šikaru odozgora, drugi odozdola, treći prolaze ravno kroz guštik. I onda dalje, sad više niko ne zna gdje smo.
Sred vrtača i škrapa, sred pušaka bajoneta, 1,2,3,4,.. izgubljeni..., ima dana kada lutam, ima dana kad sam sam..., lost in forrest, I'm running towards nothing again and again and again,
Down from the hills, into the forest, I've been dreaming - islands on my mind. U glavi mješam
hitove vaše i naše mladosti i ko zna koliko bi ih nanizao da mi u taj čas nije zvonio mobitel. Buraz zove da provjeri jesam li se predomislio, i ne bi li pošao s njim na tekmu u Vijenu. Dobri moj Buro, eto me na Risnjaku, rekoh, tako da ne stignem do Austrije.
Razgovarao sam tek nepunu minutu, a grupica se rasipala. Ostao sam sam. Muvao sam se tim kolopletom kraških fenomena,

From RMT08

ljudi su pristizali iz raznih smjerova. Očito ni jedan nije bio pravi i niko pojma nema zapravo gdje smo. Onda se grupa ponovo okuplja, čini mi se na istom onom mjestu gdje smo se osipali. Vade se kompasi, karte GPS-ovi, ali pomoći nema. Niko pojma nema 'di smo.

From RMT08

Neki se pokušavaju prisjetiti prošlogodišnjeg iskustva. Iz grupe se izdvaja Čura, momci ja ću nazad pokušati naći markaciju. Čini mi se da je to mudro riješenje, jer ak' neko zna Čura zna. Uostalom u svim planinarskim vodičima piše da je jedno od prvih pravila kad se zaluta, vratiti se na zadnju poznatu lokaciju. Čudi me da ovdje to nikome ne pada napamet. Nije mi jasno, jel se to nadaju naći neku crvotočinu i probiti prostorno vremenski kontinuum te izbiti nekako na kontrolnu točku? Čura i ja se vraćamo, tražimo kobno skretanje, pratimo tragove divljeg stampeda trekera. Teško je sada procjeniti koje su naši tragovi, ili pak tragovi zalutalih trekera, a koji bi mogli biti tragovi onih na pravom putu, pa se u to previše ne pouzdajemo. U lutanjima srećemo Ivana. Gledamo kartu još jednom pokušavamo odrediti gdje smo, ali bez uspjeha. Sad ponovo prolazimo šikaru. Pristižu novi trekeri. Ne vjeruju da smo promašili stazu i produžuju dalje. Jeste sigurni da ste se izgubili, pita neko iz mnoštva? He, sigurni smo koliko možeš biti siguran da si se izgubio kad ne znaš di si. Čura dobacuje da se mi zapravo već vraćamo i idemo prema cilju. Odoše oni u nepoznatom pravcu, a mi stižemo do kobnog raskršća na kojem još ima markacija pa ih slijedimo. Sustižemo one koji su krenuli laganim korakom, ali su išli dobrim putem. Eto Čura, žalio si se da nemaš vremena nagledati se komada iz planinarske, e pa sad gledaj lafčino, vidi koliko ih je. Fakat, veli Čura, pazi kaj si poželiš moglo bi ti se ostvariti. Idemo dalje prestižemo još ekipe, ja uz put iznosim moje gastarbajterske jade. Čura me i dalje sluša, s nevjericom veli, ti si živa volja. Nailazimo opet na onu grupicu koja se osipala po vrtačama i škrapama. Ipak su probili prostorno vremenski kontinuum, i opet smo u istom sosu. Markacije se gube, a kontrole još nema. Čura brije da je negdje dolje spomen ploča partizanske bolnice na Trlici. Pa dobro, ali kontrola je na stazi, a staza se opet gubi u šumi. Još neko vrijeme bespomoćno se muvamo, a onda neko dovikuje: EEEeeeNo jeeeeeeeeee! Cvikamo karticu na prvoj kontrolnoj točki nakon 2 sata i 46 minuta, a računao sam da će mi do prve kontrolne točke trebati sat i pol do najviše dva.

Lazac - pustolovna družina

Iako je staza prema Lascu loše markirana, ipak nije toliko problematično kao do sada. Zaostajem za grupom jer mi koljeno sada već ozbiljno škripi. No to se pokazuje kao prednost jer se grupa ispred mene gubi i vraća, tako da ne lutam previše, već ih stižem tek kad su na pravom putu. Pokušavam ih držat na oku, ali prebrzi su. Posustajem. Oblaci su se razišli i sunce sija, čuje se samo kako ptice pjevaju i moje koljeno škripi. Vadim šaku sušenog voća, i trpam mix u usta. Nakon treće porcije sušenih smokava, brusnica i grožđica, čini se da bi mogao potrčati. U laganom sam trku koliko mi koljena dopuštaju. Mislim da ne bi bilo loše da si malo popravim elektrolitsku sliku. Vadim iz džepa mineralnu gromadu i srčem pesak i kristaliziran u halitnu stjenčugu.

From RMT08

To je sol nastala isparavanjem u zatvorenim bazenima, pri naglim klimatskim promjenama. Slano je i trnu mi usnice, ali ćutim blagotvorni učinak na moju elektrolitsku sliku. Na Lazac stižem nakon nešto više od pola sata. Tako dobro prolazno vrijeme me je i samog ne malo iznenadilo. Rastu mi krila i mislim kako ću za čas do cilja. Ovdje je ponovo na okupu pustolovno mnoštvo, vidaju se rane, pričaju lovačke i razmjenjuju dragocjena iskustva – neprocjenjivo! Nakon kraćeg predaha vrijeme je da se krene. Ultraši, poput neke pustolovne družine kreću put Guslice. Baš ih je lijepo vidjeti kako smjelo kroče, Jagoda, Ivan i Chura, gotovo da bi pošao za njima jer volim šalu, no zdrav me razum usmjeruje na stazu broj 12, put Risnjaka.

Risnjak - spektakularni vidici i palačinke

Ovdje je staza odlično markirana, a prema izohipsma na karti može se zaključiti da je prvi dio blagi uspon, a negdje na pol puta počinje strmo dizanje na Risnjak. I bi tako, ovaj blagi dio pregazio sam u žustrom hodu ili trčeći, hraneći se mixom sušenog voća i slanom gromadom. Na strmini brzo dobivam na visini i sada alpski fenomeni dominiraju krajolikom. Lucija i par momaka me sustižu, žicam Lucu da me slika.

From RMT08

Do vrha staza vodi kroz zimzelenu klekovinu koja se pretapa u golu stijenu. Dosta je klizavo, pa treba paziti. Od Lasca sam na vrh stigao nakon sat i 10 minuta. Iako je vrijeme oblačno pogled je nepregledna panorama vrhova u nizu. More je na svega petnaestak kilometara odavde, ali se ne vidi od oblaka.

From RMT08

Cvikam kontrolu i spuštam se u planinarski dom. Čini mi se da ovdje sve vrvi od trekera, pa odlučujem i ja odraditi jednu pauzu. U domu naručujem palačinke i mineralnu vodu. Tamanim palačinke ko mahnit, a što ih više jedem to mi se čini da sam više gladan. Strusio sam pol litre mineralne, i ostatak flaše pretačem u mjeh. A taman mi je ruksak podnošljivo olakšao, obzirom da sam ispičuturio većinu sadržaja mjeha. Izlazim van iz doma nakon gotovo 20 minuta, i sad mi se čini da gotovo nikog više nema od poznatih. Premišljam na trenutak ne bi li na Medvjeđa vrata, a onda se ipak odlučujem za Horvatovu stazu i krećem prema cilju.

Potrči doktora

Hodam dugo sam i ne srećem dugo nikog. Pomalo me hvata tjeskoban osjećaj pri pomisli da sam na krivom putu. Gledam kartu u hodu i čini se da ne bi trebalo biti greške. Trčkaram pomalo, ali koljeno mi ne dopušta onoliko koliko bi ja htio. Gazim prema cilju smjelo. Do cilja sam pretekao još ponekog posustalog trekera, ali je i mene par njih prešlo. Onda sustižem još dvojicu i taman kad sam im se približio i spremao se da ih preteknem, nama se opasno približila poveća skupina trekača. Ova se dvojica ko dvje plahe srne poplašiše i jurnuvše dalje. I ja potrčah za njima. Neko sam vrijeme pratio tempo, a onda sam shvatio da koljeno neće moći. Usporio sam i nastavio hodom. Pa ipak, s vremena na vrijeme kad bi mi se učinilo da mi se neko približava u bjesomučnom trku i sam bi dodao gas-gas, i potrčao do prve okuke, ne bi li nestao iz vidokruga mojim pratiocima i time ih obeshrabrio da me jure. Ta uspori-potrči vježba me podsjeti na legendarnu Ferićevu priču, Potrči doktora, i studenske dane na Bijeničkoj cesti. Iz tog me reminscentnog snatrenja stvarnosti prizva graja koja se čuje iz restorana kod kojeg smo startali, a tu je i cilj. Od doma na Risnjaku do cilja sam stigao za jedan sat i 28 minuta. Ukupno sam na stazi proveo 6 sati i 31 minutu.

Mingling

Eto smjestio sam se negdje na sred planinarske ljestvice. Uskoro će početi stizati prvi ultraši. Presvlačim se i spremam za mingling dok očekujemo prve ultraše u cilju. Ne poznajem baš previše ekipe, ali svi su nekako druželjubivi, pa je i komunikacija jednostavana i spontana kao da se znamo duži niz godina. A onda gledam lika koji sjedi preko puta mene, i kužim da ga zovu Sablja i kužim da mi je lik skroz poznat. Prekopavam po bespućima sjećanja i pokušavam se sjetiti kad je to moglo biti. Kasnijom rekonstrukcijom događaja ustanovili smo da smo se nekada davno prije 8 do 10 godina družili u nekim drugim okolnostima. Dok se tako sa Sabljom prisjećamo starih dana i jarana, u cilj stiže i Mukki s nevjerojatnom pričom kako se poskliznuo i udario glavom u koru od drveta i proveo oko pola sata u nesvjesti. Uzbuđeno priča, nakon što je došao k sebi, dozvao je pomoć odteturao do Snježnika gdje su ga trebali skupiti organizatori, no dok je tako teturao do Snježnika shvatio je da bi tako mogao i do cilja. Stvarno legenda, uostalom to je onaj lik koji si u rijetkim trenucima dok mu je teško kad gazi po stazi olakšava tegobe pjesmom legendarnih industrijalaca iz Berlina - Einstürzende Neubauten. Bravo Mukki! Nadam se da neće biti nekih kobnih posljedica. A nadam se da ni sam neću imati pretjeranih muskulfibera ili žuljveva. To je moj prvi trekking ove sezone i drugi ukupno (bio sam još na Medi prošle godine). Nisam siguran jel bi trebo biti zadovoljan ili nezadovoljan rezultatom. Moglo je bolje, puno sam lutao do prve kontrole. Čekam da vidim kakve će biti posljedice sljedećih dana, a onda me čeka još jedna teška odluka. Idem na Velebit, još se kolebam, planinarska ili ultra, pitanje je sad?